Tuesday, January 28, 2014

STRATEGIJE PESIMIZMA



Propaganda koja se bazira na ulepšanom prikazivanju stvarnosti više nema potenciju. Ona je ismejana i potisnuta u „ropotarnicu istorije“, opstaje samo u društvima koja su naseljena unutar same „ropotarnice“. Međutim, pitanje je da li i u tim društvima neosnovani propagandistički optimizam u sagledavanju stvarnosti zaista utiče na javno mnenje ili samo definiše narativ u koji niko ne veruje ali ga zbog drugih vidova represije reprodukuje.

Za to vreme u Srbiji zavladao je pesimizam koji se strateški razbuktava upravo od same Vlasti. Srpski pesimizam doduše nije teško razbuktati, naročito ako imamo u vidu naš fatalistički pogled na istoriju i velika očekivanja od vlastitog položaja u međunarodnim tokovima. Prosečan Srbin ako je evrofanatik, našu državu vidi kao ravnopravnu članicu EU koja će o sudbini Evrope odlučivati uz rame sa Nemačkom, prethodno obezbedivši njihov standard za sve svoje građane. Prosečan evroskeptik s druge strane smatra da će Srbija ako odustane od evrointegracija automatski postati „odmetnička“ država velikog međunarodnog ugleda i povesti ostatak sveta protiv imperijalizma iako nema ni mineralne rezerve Venecuele niti nuklearno naoružanje Severne Koreje. U tom smislu, pretenciozan narod suočen sa time da Srbija u dogledno vreme neće postati ni Nemačka ni Venecuela ni Severna Koreja, lako pada u apatiju.

Milošević je bio sklon ulepšavanju stvarnosti u svojim medijima jer je prošao ozbiljan politički odgoj koji je za cilj imao stvaranje suverene, vitalne države. Međutim, aktuelni vladari Srbije otkrili su neverovatnu moć pesimizma i iskoristili ga za formulisanje novog društvenog konsenzusa. 

Još od svrgavanja Miloševića, čiji je sistem bio uspostavljen nekih pedesetak godina ranije i grčevito se borio da opstane, i samim tim da dokaže kako funkcioniše ulepšavajući stvarnost, pesimizam je pomogao da se pojača slika već postojećeg posrnuća kako bi se ubrzao njegov pad. Ali tada su narativi obilovali optimizmom koji je opisivao sve ono što kreće posle krizne tačke kada smo posrnuli sa Miloševićem i ponovo se uzdigli sa prozapadnom opozicijom.

Žar proistekao iz tog optimizma je u međuvremenu ugašen. Ispostavilo se da je sve bilo iluzija, da su nam najveći prijatelji i dalje Kina i Rusija, da nam je Zapad i dalje nenaklonjen, da Kosovo nije demokratsko pitanje koje će se lagano rešiti u okviru Srbije kada Milošević ode itd. Rečju, ispostavilo se da je manje-više sve moralo da bude onako kako je već bilo za vreme njegove vlasti.

Kako bi motivisala građane da trpe nova poniženja, Vlast se okrenula pesimizmu. Generišući neizlečiv osećaj nemoći, insistirajući na tome da smo mi zemlja u kojoj je naroda sve manje i svi su višak, da smo u dugovima koji se ne mogu vratiti, da smo rečju na granici opstanka, stvorili su glasačku mašinu kojom je vrlo lako manipulisati.

Opozicija je naravno nasela na ovu igru i vođena uobičajenim opozicionim instinktima počela je da raspaljuje još strašniji pesimizam, dodajući kako smo ne samo duhovno, biološki i finansijski bankrotirali već da nam ni mere Vlade ne mogu pomoći. I to prepuštanje oportunom opozicionom kritikovanju stanja zapravo i jeste rezultiralo time da se ništa ne može promeniti. Naime, promena se može desiti samo onda kada građani mogu da prepoznaju i gotovo opipaju potencijalno poboljšanje uslova života. Opozicija ne može da artikuliše takav „uzorak“ koji bi ponudila narodu, i uprkos užasu koji mu predočava, pomaže Vlasti da opstane kao znak kakve-takve stabilnosti u danima duboke krize. Kada se u to ukalkulišu razni „kupljeni“ glasači koji računaju da će glasanjem za Vlast obezbediti svoja radna mesta, izborna pobeda je obezbeđena.

U Srbiji zbilja jeste teško naći razloge za optimizam, i simptomi stagnacije su sveprisutni. Pa ipak, konsenzus stvoren oko pesimizma je zastrašujući i pobuđuje sumnju. Naime, ta odjednom stečena „suvišna sloboda“ u prikazivanju Srbije kao pakla nije znak nikakvog intelektualnog sazrevanja već pre svega uklanjanje svake inicijative da se nešto istinski promeni.

Zvuči gotovo apsurdno, ali zar apsurd zapravo nije naše stalno stanje, da je sada najveći znak otpora pokušaj da se ukaže na svu onu snagu - duhovnu, biološku i materijalnu - koja još uvek postoji u nama? Čini mi se da jeste jer ukoliko tu snagu ne prepoznamo u sebi i mi ćemo jednog dana postati istorijski primer naroda koji je postao žrtva propagande, s tim što je ova naša stvari činila ružnijim a ne lepšim, i samo po tome ćemo konačno postići svoju kolektivnu ambiciju – da se po nečemu istaknemo u međunarodnim okvirima.

Dimitrije Vojnov


(Šira verzija teksta objavljenog u Novinama Novosadskim)

Wednesday, January 22, 2014

KONSTANTE




Centar za liberterske studije izdao je idealnu lektiru za ove dane perverzne jugonostalgije koja se odvija na dva koloseka, u Beogradu i Zagrebu, knjigu Mire Bogdanović „Konstante konvertitstva“ koju vredi čitati u pauzama izveštaja o Perkovićevom izručenju, zabavne emisije RTSa „Šou svih vremena“ i opšteg talasa fetišizacije zemlje koje više nema poteklog od onih koji na to imaju najmanje prava.

Mira Bogdanović je napisala knjigu u kojoj, uz sve rezerve, skrupulozno i sa dozom humanosti, reafirmiše vrednosti SFRJ time što razmatra ko su bili njeni najcenjeniji protivnici, praveći studiju slučaja na primeru Milovana Đilasa. Naime, ona je istražila pozadinu izdavanja Đilasovih knjiga na Zapadu i došla je do nalaza da je njegov rad ne samo distribuiran već i delimično formulisan od strane izdavača i urednika kojima je direktni ili indirektni pokrovitelj bila CIA. Njen odnos prema Đilasovim zapisima, nota bene, upadljivo je skeptičan, rekao bih povremeno i kritizerski, ali rezultati istraživanja koje je uradila su vrlo detaljni i nadam se da će ova knjiga otvoriti dalju polemiku.

Njena teza je da su američke tajne službe praktično rukovodile pojavljivanjem i aktivnostima disidenata u „kanonskom“ periodu njihove aktivnosti tokom Hladnog rata. Iznoseći podatke o povezanosti raznih direktno ili indirektno subvencionisanih ustanova, ona dokazuje da su disidenti namerno podstrekivani, instruirani, da su podjednako vešto eksploatisani njihovi prebezi i robije.

Među njima se izdvojio Đilas, disident kog su prepoznali kao produžetak Trockog, komunista-dogmata koji se razočarao i odlučio da razobliči sistem. Mira Bogdanović opisuje oduševljenje na koje su naišli rukopisi „Nove klase“ ali i podvlači kako je Đilas prevashodno bio korišćen za potkopavanje drugih socijalističkih režima pošto im je sam Tito služio kao „pozitivan primer“, kao „nacionalni komunista“ čiji uspeh treba da inspiriše druge garniture da se odvoje od Kremlja. Ona smatra da je Đilasov rad praktično korišćen za istovremeno korodiranje komunizma u drugim zemljama kroz iznošenje istine o formiranju nove vladajuće klase u staljinističkim aparatima, dok je u samoj Jugoslaviji progon Đilasa išao u korist komunista kao znak da se nisu previše približili Zapadu.

Knjiga počinje dilemama oko samog termina „disident“ i završava se razobličavanjem raznih paradoksa koji se danas javljaju na srpskoj političkoj sceni gde se stranke sa desničarskim programom smatraju levičarskim a Komunistička partija Jugoslavije poistovećuje sa desnicom.

Paradoks jugonostalgije krije se u tome što je ideološka konfuzija oko samih „disidenata“ i njihove zaleđine, kroz rad protagonista Bogdanovićkine knjige, danas doveden do vrhunca. Naime, danas najveća fetišizacija titoističke Jugoslavije upravo dolazi iz krugova koje su formirali „otpadnici“ tog sistema, poput Latinke Perović ili Vesne Pešić, osobe koje su robijale ili gubile funkcije i poslove u tom režimu. Suočeni sa rezultatima politike koju su zastupali onomad, tražeći demokratizaciju društva i slično, sada pokušavaju da ponude alternativu ovoj razrušenoj zemlji, odnosno rezultatima koje su njihovi zapadni mentori postepeno proizveli. A ta alternativa je u „boljoj prošlosti“, nečemu što se možda može ponovo dostići jer se ranije pokazalo kao moguće.

U Zagrebu s druge strane, Hrvatska uprkos pritiscima Nemačke, friškom ulasku u Evropsku Uniju i značajnoj ulozi političkih ekstremista u njenom nastanku, i dalje pokušava da ne izruči Josipa Perkovića, zvaničnika Službe koji je po nemačkim navodima umešan u ubistvo Stjepana Đurekovića. Odjednom, suočeni smo sa nespremnošću jedne države koja je izgrađena na snažnom antikomunizmu i raskidu sa jugoslovenstvom, da izruči i na taj način „lustrira“ pripadnika političke policije prošlog režima. Objašnjenje međutim daju sami emigranti i Perkovićeve kolege – on je sa Josipom Boljkovcem i drugim ljudima iz policijskog aparata zapravo odabrao Franju Tuđmana iz asortimana tamošnjih nacionalista (uprkos velikoj reputaciji nekih drugih kao što je Marko Veselica) da bude taj koji će reprezentovati datu ideologiju tokom raspada Jugoslavije, a zauzvrat očuvati i naslediti neokrnjen bezbednosni aparat. Franjo Tuđman, čovek koji je od oficira u rangu člana Centralnog komiteta dospeo do robijaša zbog svog političkog stava, stekavši uzoran disidentski status (najcenjeniji su oni koji su imali moć i odrekli se) ispostavio se kao projekat lokalne policijske oligarhije i garant njihovog opstanka. Otud, Hrvatska još uvek nije spremna da se suoči sa eventualnom Perkovićevom ogorčenošću.

„Šou svih vremena“ na RTSu konačno zalazi u „politiku malih stvari“. Problem koji je RTS već imao u domenu zabavnog programa u kome itekako zaostaje i za Prvom, pa čak i za Pinkom, konačno je eksternalizovan. Nespreman da se opredeli za bilo kakav savremeni kulturni model, nedovoljno snažan da artikuliše vlastitu estetiku u modernoj produkciji, odlučio se da rešenje potraži u prošlosti. Šteta je samo što ovde nemamo čak ni savremenu interpretaciju prošlosti, retro-šou realizovan modernim sredstvima, već jedan promašaj za koji se ne može reći čak ni da je anahron jer ni zastareli šou programi iz bivše države naprosto nisu bili ovako slabi.

Možda je ovo radikalna interpretacija, ali knjiga Mire Bogdanović implicira da su, ako imamo u vidu karakter njenih protivnika, tekovine Titove Jugoslavije, uprkos svim kontroverzama, bile vredne čuvanja. Aktuelni trenutak to potvrđuje, a radna biografija njenih najžešćih protivnika daleko je gora od Titove. Međutim, u ovom trenutku kada čak ni televizijski program ne može da artikuliše bilo šta sem ulepšane slike prošlosti možda mi i nismo u poziciji da trezveno sagledavamo ono što je iza nas. Jedino su u ispunjavanju međunarodnih interesa konvertiti još uvek na ceni. Uostalom, bio je potreban De Gol da bi priznao Alžir. Kod nas je na sličnom poslu zatajio De Gol, pa su angažovali Le Pena.

Dimitrije Vojnov

Sunday, January 5, 2014

ISTINITE PRIČE


Drugi svetski rat je bio prvi vojni sukob koji je generisao čitav podžanr filmova čiji je zajednički imenitelj bio ovaj istorijski događaj dok su stilska sredstva, žanrovske forme i skrupule u odnosu prema samoj prošlosti bile prepuštene autorima i producentima što je neumitno dovelo do toga da su ratni filmovi na kraju postali komercijalni proizvod koji se transformisao u skladu sa trendovima. Otud Tarantinovo nažvrljavanje „nove istorije“ u „Prokletnicima“ nije samo umetnička provokacija već nalazi svoje korene u samom karakteru filmova o Drugom svetskom ratu, ne samo da su oni dosta odstupali od istorijske istine u fikcionalnim prikazima sukoba već su vrlo često stavljali akcenat na bioskopsku zabavu i u tzv. istinitim pričama.

Ratovi koji su usledili posle Drugog svetskog međutim dobijaju drugačije prikaze na filmu. Ruku na srce, i o korejskom i o vijetnamskom ratu postoje propagandni i akcioni filmovi koji pokazuju situaciju crno-belom, a svakako se i o nekim potonjim ratovima mogu pronaći takvi filmovi, poput „Vojnika vojničine“ Klinta Istvuda o invaziji na Grenadu, ipak fokus autora se u principu menja. Kasniji ratovi su tretirani sa više skrupula prema istorijskim događajima, sa većom političnošću i pokušajima da se prodre u srž konflikta, i sa izraženijim moralnim dilemama glavnih junaka.

Deo takve transformacije proističe i iz toga što se većina ratova posle Drugog svetskog rata nije „nirnbergizovala“ i njihovi ishodi nisu ugrađeni u samo tkivo savremene civilizacije i međunarodnih odnosa. Od tog pravila delimično odstupa rat u Vijetnamu kao primer fijaska jedne supersile o kome je slika znatnim delom upravo definisana kroz filmove koji su ga problematizovali. Zbilja, veće su šanse da savremeni čovek ima saznanja o ovom ratu iz filmova kao što su „Apokalipsa danas“ Frensisa Forda Kopole ili „Voda“ Olivera Stouna nego na osnovu „Zelenih beretki“ Džona Vejna ili „Leta intrudera“ Džona Milijusa.

Rat koji nikako nije uspeo da iskomunicira sa širom publikom je američka serija sukoba proistekla iz događaja od 11. septembra. Iako je ponuda filmova na ovu temu žanrovski bila raznovrsna, i raspon je sezao od propagandnog akcionog trilera Pitera Berga „Kraljevstvo“ do psihološke studije Ketrin Bigelou „Katanac za bol“ preko direktnih osuda rata koje su potpisali Brajan De Palma i Jirži Skolimovski.

Prvi film iz ovog tematskog kruga koji je izborio uspeh u esnafu bio je „Katanac za bol“, osvajač „oskara“ a ista rediteljka je snimila i do sada komercijalno najuspešniji film na ovu temu „00:30 Tajna operacija“ o smaknuću Osame Bin Ladena. Oba njena filma o ovoj temi su izvanredna, nude vrlo sofisticiran filmski jezik i bazirani su na ozbiljnom istraživanju. Isto tako, oba su pošla iz festivalsko-elitističkog kruga prema opštem prihvatanju.

Njen svojevrsni antipod je Piter Berg koji posle filma „Kraljevstvo“, dinamičnog akcionog trilera, donosi novi film, ekranizaciju istinite priče Markusa Latrela, mornaričkog specijalca koji je jedini preživeo fijasko u lovu na talibanskog saradnika Ahmeda Šaha.

Od Zalivskog rata, jedan od nefilmičnih aspekata sukoba koalicije okupljene oko SAD u sukobu sa ostatkom sveta jeste njihova vojno-tehnička nadmoć. Otud su upravo priče o pojedincima koji su upali u nevolje postale glavna tema filmova o tim ratovima. U Britaniji su recimo snimljeni čak i konkurenstki filmovi o jednoj neuspeloj operaciji SASa a njeni učesnici Kris Rajan i Endi MekNeb su postali javne ličnosti i svojevrsni rivali ostvarivši respektabilne „selebriti“ karijere.

Latrel se nadovezao na ovu Rajan-MekNeb liniju i proizveo je bestseler memoare koji su i nadahnuli Berga da snimi ovaj film. Međutim, njegovo delo nema puno dodirnih tačaka sa postupkom koji je ponudila Ketrin Bigelou. Umesto kliničke rekonstrukcije vojno-obaveštajne operacije, ponudio je akcioni film u kome je „istinita priča“ (od koje odstupa i sam Latrel u memoarima) iskorišćena kao „smokvin list“ kojim bi se „opravdala“ ratnička tema. Sličan postupak sproveo je i Ridli Skot u filmu „Pad crnog jastreba“ o propaloj akciji u Somaliji.

Paradoksalno, dakle, danas hermetičniji autorski postupak nude filmovi koji govore o uspešnim ishodima vojnih akcija, kao što je ubistvo Bin Ladena, dočim neprikriveno akcioni filmovi, sa izraženom ako ne patriotskom a ono militarističkom notom, imaju rekvijemski ton i bave se vojnim neuspesima.

Deo odgovora na pitanje zašto je tako nudi i sam Berg u svom novom filmu. Kada se njegovi junaci sretnu sa paštunskim čobanima za koje osnovano sumnjaju da će ih odati Talibanima ako ih puste da odu, odluče da ih ne ubiju u strahu od medijske hajke koja bi mogla nastupiti ako se za taj ratni zločin sazna. Berg dakle nije ni pokušao da falsifikuje čovečnost među svojim junacima, što je za svaku pohvalu. Ipak, ostaje pitanje šta je agenda takvog rešenja – da li on želi da kaže da su američki specijalci okorele ubice koje samo svest o javnom mnenju sprečava da ubijaju nenaoružane civile ili je ovo direktna osuda medija koji remete ispravno izvršavanje vojnih zadataka?

U svakom slučaju kao i kod vojnih zadataka, transformisani kulturni kapital rata, i njihova medijska slika ometaju i jednostavno izvršenje „filmskih zadataka“. Otud se sa nostalgijom možemo sećati vremena kada su ratni filmovi mogli da nastaju bez ideoloških ograda. Ipak, u svetu u kome je politika prikrivena humanitarnim opravdanjima i priče o ratnicima se moraju kamuflirati kao priče o opstanku ljudi u nevolji.

To je prepoznato i na prostoru bivše Jugoslavije. Hrvatski reditelj Kristijan Milić, inače veteran Domovinskog rata, sada dovršava film „Broj 55“, akcionu priču o akcijama hrvatskih boraca početkom devedesetih, takođe zaklonjen formom „istinite priče“. U Srbiji u isto vreme u bioskope je zalutala „Vojna akademija 2“, otužna montaža atrakcija iz druge sezone RTSove serije, fikcija o studentima ove škole u kojoj nema ni militarizma ni patriotizma, niti ičega drugog. Čini se da naša kinematografija nije ni blizu toga da snimi barem „rekvijemski“ ratni film o nekom hrabrom, požrtvovanom, iako možda neuspelom gestu, recimo pilotima koji su branili zemlju 1999. godine protiv znatno nadmoćnijeg protivnika. Srećom, na primer, baš o ovoj temi barem postoji scenario što znači da lična inicijativa autora čeka promenu društvene klime.

Rečju, Berg i Bigelou nam pokazuju da u savremenom ratnom filmu „istinita priča“ ne mora uvek imati isto značenje. Kad je reč o tzv. „Ratu protiv terorizma“, Bigelou o njemu govori jezikom njegovih neprijatelja a Berg jezikom njegovih učesnika.

Dimitrije Vojnov

(Šira verzija teksta objavljenog u Novinama Novosadskim)

Wednesday, January 1, 2014

STARI - TOP 10 - 2013



iznad crte >

THE WOLF OF WALL STREET, Martin Scorsese

Novi Scorseseov film je prelako proglasiti za film godine jer on je ipak mnogo više od toga.  Ovaj tročasovni kinematografski praznik u kome veteran koji sve zna režira kao mladić koji za sve ima snage, uspeva da obuhvati priču o grupi oportunista koji su zloupotrebili slabosti društva koje ne zna šta će više sa sobom i isterali sve njegove demone na videlo.

top 10 je bio vreo >

1. ABOUT TIME, Richard Curtis

Richard Curtis je u ovom filmu konačno uspeo da uskladi svoj scenaristički talenat sa rediteljskom poetikom. Mračniji od LOVE ACTUALLY i disciplinovaniji od THE BOAT THAT ROCKED, ABOUT TIME pokušava da bez ironije tumači svet koji nastaje onda kada se Curtisove romantične komedije završe. Working Title je pokušao da mladima prepusti tumačenje te situacije, oni su isporučili banalni I GIVE IT A YEAR, srećom tu je bio Curtis da kroz SF premisu istraži onostrano romcoma.

2. SECRETLY GREATLY, Chul Soo Jang

Sa određenim popustom na južnokorejsku etiketu i severnkorejsku temu koju skrupulozno obrađuje, SECRETLY GREATLY se našao na čelu liste. Ova akciona komedija vešto spaja izvoznu sugestivnost glumačke podele, uzbudljivu premisu o severnokorejskim "agentima spavačima" ubačenim na Jug, mišićavi triler i baroknu mušku melodramu, možda služi da premostimo vreme do nabavljanja Bong Joon-hoovog SNOWPIERCERa a možda je i nešto više od toga, recimo slika i prilika relaksiranog repertoarskog filma koji nesmetano meša žanrove kakov je sve teže naći.
 
3. MAN OF STEEL, Zack Snyder

Snyder je reditelj koji pre MAN OF STEEL nije uspeo da snimi film koji smatram iole vrednim. Christopher Nolan je autor koji do MAN OF STEEL često nije imao odgovor na pitanje kako se snima superherojski film iako se time mnogo, i nominalno vrlo uspešno, bavio. MAN OF STEEL je napravio pravi spoj, Nolanov osećaj za priču, postavku karaktera i realizam sproveden je u delo kroz Snyderov osećaj za visoku estetizaciju. Rezultat je film koji ne samo da čini Supermana ubedljivijim od Batmana već zaslužuje pažljivo proučavanje na planu strukture zbog vešte integracije korena junaka sa aktivnom pričom. Ključ je u smrtno ozbiljnom i podjednako pažljivom odnosu prema svim elementima, dobro postavljenim korenima na Kriptonu koji daju plodove na zemlji, Henry Cavillu u glavnoj ulozi i inteligentnom razdvajanju važnog od nevažnog.

4. GRAVITY, Alfonso Cuaron

Ovu sezonu obeležilo je nekoliko priča o opstanku - egzistencijalistička komptemplacija o starenju u formi filma o brodolomu ALL IS LOST, patriotski ratni film pod krinkom istinite priče o mučnim iskustvima američkih vojnika u LONE SURVIVORu i Cuaronov film o ljudima izgubljenim u svemiru u formi filma o ljudima izgubljenim u svemiru. Cuaron ne traži osećaj nemoći u metafizici već u fizici.

5. OBLIVION, Joseph Kosinski

Moguće je da srpska publika osetljivije reaguje na priču o "najboljem čoveku" kog su dušmani klonirali, brejnvošovali i poslali da uništi preostalo čovečanstvo i pomogne da se otme svo preostalčo bogatstvo, ali Kosinski je snimio zbilja zgodan SF film, baziran na kompilaciji scenarističkih rešenja iz drugih, važnijih filmova, koja zahvaljujući realizaciji sa punim ubeđenjem uspevaju da profunkcionišu.

6. ELYSIUM, Neill Blomkamp

Što više gledam ELYSIUM sve mi se više dopada što samo znači da je prvobitna uzdržanost proistekla iz prevarenih očekivanja. Svi smo očekivali Camerona, dobili smo Verhoevena. Da li je to manje od onoga što Blomkamp može rano je reći, ali sasvim je sigurno da je Holivud poslednjih godina oko sedamdeset procenata svojih prihoda uzimao od publike van SAD a sada joj je po prvi put nešto pružio zauzvrat.

7. RUSH, Ron Howard

Simptom bolesti savremenog Holivuda je činjenica da je RUSH, biografski visooktanski film o rivalstvu Jamesa Hunta i Nikija Laude nastao kao nezavisni film umesto kao vrhunski mejnstrim. Kao i uvek Peter Morgan nudi scenario koji čini da film izgleda pametnije nego što jeste, Chris Hemsworth je sa ovim filmom derfinitivno zaokružen kao savremena zvezda koja funkcioniše van superherojske franšize, a u veštinu Howardove egzekucije se nikada nije ni sumnjalo. RANSOM i APOLLO 13 pokazuje da on ume kad hoće, a u RUSHu je hteo.

8. WE`RE THE MILLERS, Rawson Marshall Thurber

Svaka sezona ima svoju komediju u kojoj se naprosto svi elementi slože, Mislim da je prošle sezone to bila WE'RE THE MILLERS.

9. ENDER`S GAME, Gavin Hood

U trenutku kada je Holivud počeo da gubi strpljenje za njega, Gavin Hood se vratio sa filmom koji se bavi problematičnom decom, temom koja ga je na neki način i preporučila Fabrici snova. U ENDERu, Hood vešto adaptira roman Orson Scott Carda, definišući nivoe manipulacije koji dovode do nastanka pravog ratnika, nekoga ko još uvek nema formiranu svest o posledicama svojih gestova. ENDER je u ideološkom pogledu otišao korak dalje od Verhoevenovog STARSHIP TROOPERSa.

10.MAJOR, Jurij Bujkov

MAJOR Jurija Bujkova je sve ono što su srpski reditelji ikada želeli da snime, funkcionalan spoj žanrovskog filma, socijalne kritike i evropske art-house atmosfere. Ovo rusko ostvarenje je zapravo "srpski film koji funkcioniše" i za tu titulu se do poslednjeg trenutka borio sa PRISONERSima Denisa Villeneuva.



ispod crte>

HOW I LIVE NOW, Kevin MacDonald

Roman Meg Rosoff je bizarna a MacDnaldov film i vešto realizovana priča o deci koja u osvit "asimetričnog rata" na teritoriji Velike Britanije dosežu civilizacijsku nultu tačku.

THE BERLIN FILE, Seung Wan-Ryoo

Južnokorejska kinematografija poslednjih nekoliko godina razbija američku dominaciju u pogledu snimanja na evropskim lokacijama. Ovog puta je Berlin poprište sukoba severnjačkih i južnjačkih agenata, akcija impresionira, slučajni prolaznici su uznemireni kao kada ih je poslednji put posetio Jason Bourne.

PENTHOUSE NORTH, Joseph Ruben

Rubenov povratnički triler je toliko old school da deluje prosto dekadentno. Majstor ponovo uspeva da napravi gotovo opipljivu napetost. Nažalost, čini se da vrlo napet kamerni triler više ne znači ništa distributerima tako da mi do kraja nije ni jasno kako je ovaj film eksploatisan.

PARKER, Taylor Hackford

Junak kog je osmislio Donald Westlake potpisujući se kao Richard Stark dobio je niz različitih ekranizacija od kojih se ona sa Lee Marvinom smatra kanonskom, a zapravo su bolje one kada ga igraju Jim Brown i Mel Gibson. Jason Statham možda nije zvezda u ravni prethodne tri ali Hackford sve rešava svojim raskošnim rediteljskim postupkom u kome jednostavnu žanrovsku priču prikazuje kao višeslojnu crnohumornu dramu, nadoknađujući onaj stil koji manjka glavnom glumcu.