Saturday, November 29, 2014

IZVINJENJE EKIPI FILMA "DJEČACI IZ ULICE MARKSA I ENGELSA"

Želeo bih da sumiram jučerašnje neprijatnosti izazvane mojim statusom, i nema boljeg načina za to od izvinjenja i pojašnjenja koje sam ostavio na Facebook Wallu samog filma, među komentarima na screenshot mog statusa, dakle na mestu gde je ceo haos počeo >

Ne znam da li ima potrebe da se uopšte izvinjavam što sam na svom FB profilu - koji nije javno glasilo - objavio jednu svoju krajnje pitomu opservaciju o filmu Nikole Vukčevića. Ipak, ja se izvinjavam, to je bilo nepotrebno, u osnovi ću se složiti, čak i nekolegijalno, premda kako rekoh svoj profil gledam kao ličnu a ne javnu stvar o čemu svedoči i činjenica da ste šerovali screenshot a ne sam status.

Nepotrebno je bilo zato što nije potreban moj status da bi ljudi znali kakav je to film jer sada imaju priliku da ga vide u bioskopu, a uskoro će ga obraditi i kritika. Samo se plašim da će kritika biti mnogo nemilosrdnija od jedne moje rečenice upućene prijateljima koju ste fotografisali a potom iskoristili da usmerite rulju na moj profil kako bi me satima besomučno vređali, pretili mi batinama itd.

Nekolegijalno je bilo utoliko što ja Nikolu Vukčevića ipak vidim kao deo istog kulturnog prostora, pa samim tim i kolegu iako su se njegovi obožavaoci koje su on i njegovi saradnici nahuškali na mene između ostalog trudili da dokažu kako mi usled toga što nismo u istoj državi ne pripadamo i istom kulturnom prostoru. Otud, više ni ne znam da li smo mi kolege ili ne, da li kada govorim o njegovom filmu možda govorim sa istom distancom kao što bih govorio o nekom američkom ili kineskom filmu ili ne?

No, Nikolu Vukčevića ja ipak vidim kao kolegu barem utoliko što je učio režiju u Srbiji, gde sam i ja učio dramaturgiju. U tom smislu osećam grižu savesti prema Crnoj Gori što nismo bolje naučili Nikolu režiji, a meni je naročito teško jer je jedan veliki deo problema ovog filma baš kolege sa moje katedre Đorđe Milosavljević i Milica Piletić, scenaristi. Iskreno vam se izvinjavam na tim propustima.

No, baš zato što je kolega koji ima film u bioskopima u isto vreme kada i ja, doduše strani film kako insistiraju njegovi poštovaoci nahuškani na mene, Vukčević nije trebalo da bude komentarisan. I zbog ove nesmotrenosti, ja se najdublje izvinjavam. Kako rekoh, svoj FB profil vidim kao privatni prostor a ne kao stranicu koju ćete fotografisati i deliti okolo. No, voajeri se očigledno moraju uzeti u obzir.

Ono međutim što je moja najveća krivica jeste što sam zaboravio jedan događaj od pre devet godina, sa festivala u Herceg Novom. Tada je trebalo da dam nekakvu izjavu za Hroniku festivala, i čovek koji me je snimao je upozorio da pazim šta govorim jer se na Nikolu Vukčevića i njegov debitanstki film "Pogled s Ajfelovog tornja" jako računa. Mislim da se čovek zvao Mladen Šofranac, mada možda sam i pogrešio u imenu. Po mom sećanju, izjava nije emitovana. Montažer vašeg filma "Dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa" pak kaže da jeste i da sam o Vukčevićevom filmu govorio "u superlativima". Sećanje je krhko. Kako god bilo, bio sam upozoren.

Nisam znao da to upozorenje važi i devet godina kasnije, u drugoj državi, nekoliko stotina kilometara daleko od mesta na kome je izgovoreno. Međutim, da, to upozorenje važi i to je pokazala RTCG, ista ona koja je tada radila hronike, kada je na svom portalu prenela ovu sramotnu fotografiju mog FB profila i izazvala još veću histeriju.

Kad je reč o mom filmu "Mali Budo", on nije sniman od crnogorskog državnog novca, nije sniman ni na lokacijama u Crnoj Gori, i verujem da bi filmski radnici Crne Gore trebalo da nam budu zahvalni barem na PDVu od prodatih karata koji će država možda uložiti u njihove nove projekte. Kako je i moj film "Montevideo" takođe ove godine ostvario solidnu gledanost u Crnoj Gori, uračunajte i taj PDV u moj doprinos vašem filmskom fondu.

Želim da se zahvalim svim gledaocima koji su pogledali "Montevideo" i "Malog Buda" u crnogorskim bioskopima i izvinjavam se ukoliko ih je moje nesmotreno razmišljanje o Vukčevićevom filmu povredilo. Želim ovom filmu i svu sreću u pohodu na "oskare", mada svesni smo da je taj put mnogo teži jer tamo neće biti jedini kandidat kao u nacionalnim kvalifikacijama.

Posle svih gadosti i pretnji kojima sam juče bio izložen, i uključivanju crnogorskog javnog servisa u sve to, prirodno je da se ne osećam dobrodošlo u Crnoj Gori ni kao posetilac ni kao profesionalac tako da sasvim sigurno neću tražiti sredstva za svoje projekte kod vas. Nadam se da se barem producenti filma "Dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa" i distributeri u Srbiji barem malo stide zbog neprijatnosti koju su mi priredili.

Laskavo je kada ljudima dan posle premijere u Beogradu najveći utisak predstavlja moj FB status. Nažalost, ja ponekad umem da potcenim značaj svog obraćanja na socijalnim mrežama i jedino što mogu da obećam je da ću još pažljivije meriti reči upućene svojim prijateljima, i onima koji se tako osećaju.

Friday, November 28, 2014

SEKS LAŽI I VIDEO TRAKE





Kada mi je drug javio da sam izašao na naslovnoj strani Kurira, ceo život mi se odvrteo u glavi, kao kad u lošim romanima pisci prikazuju stanje junaka suočenog sa velikom opasnošću ili izvesnom smrću. Srećom, tekst je isključivo usmeren na ugrožavanje mog profesionalnog ugleda tako da sam mogao da odahnem.

Tekst “Skandal: Tasovac daje pare za novi film porno dive” autora Katarine Blagović, otvorio je pitanje da li Ministarstvo kulture treba da finansira film u kome igra porno glumica Stoja. Sutradan je izašao tekst “Bivši ministar kulture: Sramota je šta Tasovac radi s porno-divom!” autora Biljane Bojić otkrio je da se nad ovom mogućnošću zgražava bivši ministar Bratislav Petković.

„Skandal“ i „Sramota“ dali su predznak ovim tekstovima iako su oni mahom bili bazirani na već publikovanim informacijama koje nikoga nisu zgražavale, između ostalog ni na Kurirovom portalu gde je recimo u martu sa puno entuzijazma prema „Ederleziju“ preneta vest Blica „Porno Stoja: To što sam Srpkinja mi je mnogo pomoglo!“

Činjenica da će Stoja igrati u filmu bila je dostupna javnosti još od novembra 2012. kada je ona to objavila na socijalnim mrežama, i kada su to uredno preneli naši mediji, a Komisija Filmskog centra Srbije bila je upoznata sa tom odlukom na prezentaciji projekta u užem krugu Konkursa u februaru 2014.

Očigledno je da se radi o dnevnopolitičkom sukobu unutar koga su uklješteni filmski autori, naročito kada ukalkulišemo uticaj stranačkih frakcija na kulturu sa naglaskom na kinematografiju kao njen segment specifične produkcione složenosti i finansijskih zahteva. Tako je pređen put od „Porno Stoja: To što sam Srpkinja mi je mnogo pomoglo!“ do „Skandal: Tasovac daje pare za novi film porno dive”.

Mnogi će reći - ne bi bilo prvi put. No, sada su političari naišli na slučaj koji bi mogao razobličiti njihovo nepoznavanje kulturne politike pa čak i nepoštovanje ljudskih prava.

Brojni su primeri porno zvezda koje su prešle u kinematografiju glavnog toka, pa i dobile priliku da sarađuju sa najuglednijim rediteljima, ali kako su u ovom slučaju najrelevantniji filmovi snimljeni novcem iz javnih fondova navešću dva filma francuske autorke Katrin Breja u kojima je igrao doajen porno glumišta Roko Zifredi, donoseći svoju reputaciju i stručnost iz tog miljea,“Romansa X” i “Anatomija pakla”.

Pojavljivanje porno zvezda u mejnstrim filmovima je detabuizirano davnih dana, a kao relevantnu referencu za Filmski centar Srbije možemo navesti „Besno“ Dejvida Kronenberga iz 1977. godine u kome je glumila Merilin Čejmbers, a pomogao je kanadski javni fond. FCS je izdao knjigu o njemu 2009. godine čime ga je prepoznao kao kanonskog autora.

Hajka na bazi kontrovezi u vezi sa Stojom, svakako može privući i radoznalost nevladinih organizacija koje se bore protiv diskriminacije ljudi po osnovu njihovog eventualnog angažmana na tržištu seksa jer se očigledno to navodi kao sporan detalj.  

Ako se ispostavi da ti ljudi zapravo nemaju osnovna prava u Srbiji, onda i filmovi kao što su “Marble Ass” klasika Želimira Žilnika ili “Ja, kada sam bila klinac, bila sam klinka” Ivane Todorović (naš predstavnik na Berlinalu prošle godine) moraju biti izbrisani iz naše baštine. Da li su Bratislav Petković i Ivan Tasovac spremni na ovakav korak?

Iskreno, nadam se da nisu.

A što se novinara tiče, oni imaju štošta da nauče od Stoje – ona jeste porno glumica ali je u jednom trenutku pisala za Gardijan. Plašim se da u našim medijima više ljudi ima šanse da se nađe u porniću nego da potpiše tekst na stranicama uglednog londonskog dnevnika.

Dimitrije Vojnov
 
(Tekst objavljen u Našim novinama)

Saturday, November 22, 2014

ORLOVI RANO LETE





Krajem prošle sedmice grad je danima blokirala policija, prvo zbog pokušaja atentata na Milana Beka, potom zbog Šešeljevog mitinga, i u tom stanju pripravnosti zaboravili smo na one tradicionalne razloge za policijsku intervenciju – srpski fudbal. A igralo se sa Dancima. 

Policijska intervencija u slučaju srpskog fudbala ima najšire moguće značenje, od očekivanog angažmana na očuvanju reda i mira tokom samih utakmica, preko rešavanja ubistava zvaničnika – od onih u federaciji do klupskih, pa sve do istraživanja poslovanja klubova i hapšenja čelnika.

Kada je Dik Advokat doveden za selektora, kad god bih video naslov u kome se pominju Advokat i Fudbalski savez, prvo bih pomislio da su zvaničnici zatražili pomoć pravnog zastupnika pa tek onda na trofejnog holandskog stručnjaka.

Zlobnici bi rekli da bi naša reprezentacija bolje prošla sa notarom nego sa Advokatom. Neki drugi koji vole igre reči na engleskom preporučili bi FSSu da posle Dika dovede Pekermana. Oni koji vide fudbal kao simulaciju rata mogu da se sete moje letošnje kolumne u kojoj sam najavio geopolitičke implikacije Advokatovog postavljenja rečima, „Stoga, ako Dik Advokat uspe i učini da zaigramo kao domaćini na Svetskom prvenstvu 2018. u Rusiji, to će biti možda najveći podsticaj usponu Srbije. Ali ako ne uspe, možda će izazvati veće istorijsko Ne Rusiji uprkos velikom trudu ostalih Holanđana da nam smuče ulazak u EU.

Posle albanskog drona pred Putinov dolazak, i otkaza njegovog omiljenog trenera Dika Advokata, neko bi rekao da se kroz fudbalsku simulaciju rata, Srbija naizmenično približava i udaljava od Rusije. Nažalost, to sve može reći neko ko nije gledao igru naše reprezentacije.

Naime, to kako su naši igrači shvatili reprezentativne obaveze govori više u domenu geopolitike od svih detalja van terena. Nema tog Dika Advokata, Husa Hidinka pa ni Fabija Kapela koji bi mogao uterati u red ekipu čiji nijedan odbrambeni igrač ne utrčava da interveniše dok se „živa lopta“ šeta šesnaestercem posle odbranjenog penala u Jerevanu.

Dakle, šta god se dešavalo sa strane i ko god da je na klupi, sami smo krivi za ogromno nezalaganje. Ali, nije stvar samo u pogrešnom odnosu prema igri već i u nerazumevanju ko je kriv. Najveća žrtva haosa u našoj reprezentaciji nisu ni navijači ni Nemanja Matić ni Advokat, već Tomislav Karadžić.

Karadžić je već godinama žrtva toga što nema svoj Čelzi (mada ima svoj Partizan) kao Matić u kome će igrati dobro već ima samo reprezentaciju. Fokusiranje javnosti na problem reprezentacije dovelo je do toga da se potpuno zamagle osnovni razlozi zašto Karadžić treba da bude smenjen a to je razaranje srpskog klupskog fudbala koji je temelj ove igre kod nas.

Što se reprezentacije tiče, Karadžić je zapravo jedan od najsposobnijih čelnika našeg Saveza. On je učinio apsolutno sve što je bilo moguće kako bi se ovaj „smokvin list“ naše fudbalske sramote očuvao, i ukoliko se zahtevi za njegovo smenjivanje baziraju na krizi reprezentacije onda njegov odlazak ništa neće rešiti. S druge strane, ukoliko se shvati da se  „Srce tame“ našeg fudbala ne nalazi u periodičnim okupljanjima „Orlova“ već u svakodnevnom javašluku na srpskim terenima i u svlačionicama, u klubovima i Savezima, onda možda ima spasa.

Srpski fudbal stoga pre svega dobro oslikava krizu naše političke svesti gde dobro stvaranje buke i ukazivanje na senzacionalističke probleme, ponekad dovede do uklanjanja problematičnih zvaničnika, ali potom sledi kriza rukovođenja koja vremenom dovodi do nostalgije za starim, poznatim zlom jer do novog, nepoznatog dobra nije došlo.

Advokatov odlazak je u srpskim medijima ispraćen mlako. Ne samo da je ovo odlazak srpskog selektora koji je ponajmanje odjeknuo već mi se čini da su i neke ranije Advokatove smene i rezultati, kada nije radio kod nas, bile atraktivnije srpskim medijima. Deo zasluga za to imaju i naši igrači koji posle dužeg vremena nisu ostavili utisak sjajnih pojedinaca kojima nedostaje bolje vođenje sa klupe.

Pošto reprezentacija sada igra i bez publike, možemo slobodno reći da je srpski fudbal prestao da zanima i policiju.

Dimitrije Vojnov 

(Tekst objavljen u Našim novinama)

Friday, November 14, 2014

POVRATAK VOJVODE



U antologijskom intervjuu datom "Vremenu" Stanko Cerović kaže: "Sve ovo ne znači da su nacionalisti loši ili uvijek štetni ljudi. Štetni su, skoro uvijek, samo kad uđu aktivno u politiku. I to zato što nemaju blage veze o čemu se u politici radi. Ali su korisni kao konzervativni čuvari tradicija i nezavisnosti, naročito u vremenu kao što je današnje, u kome se narodima prodaju površne i glupe mode kao velike vrijednosti i ideje. Ovako, kad izađu iz politike, a ostanu vjerni svome narodu, ja za njih imam mnogo više razumijevanja nego za raznorazne mondijaliste, u bilo kom vidu."

Cerovićev odgovor, doduše inspirisan slučajem Dobrice Ćosića, važi i za Vojislava Šešelja. Slobodan Milošević, iako političar krajnje sumnjivog nacionalnog kredibiliteta, na kraju je u svom minulom radu ostavio Dejtonski sporazum i Rezoluciju 1244, svojevrsno "međunarodnopravno zlato" današnje srpske diplomatije i borbe za suverenitet i teritorijalni integritet. Šešelj je bio protiv tih dokumenata iako je veliko pitanje da li bi politika koju bi on vodio donela veće rezultate ili bi navela JNA da se okrene protiv Srba, a ne protiv ostalih.


Međutim, izmešten iz politike i poslat u Hag, Šešelj je upravo preuzeo društvenu ulogu nacionaliste koju Cerović podržava. Uprkos tome što se može reći da je lično opstruirao proces protiv sebe iako je argumentacija haškog tužilaštva bila klimava i verovatno najpolitizovanija od svih slučajeva (uostalom, i sama Karla del Ponte svedoči o molbi Zorana Đinđića da sud skloni Šešelja iz Srbije), svojim držanjem nastavio je tradiciju hrabrih antikolonijalnih aktivista i revolucionara koji nisu priznavali institucije imperijalističkih sila. Za razliku od svojih prethodnika, Šešelj je sam otišao na sud i u samom procesu nije bio u beznadežnoj situaciji, pa samim tim i njegov gest deluje još hrabrije.


Konačno, teško obolevši u Hagu, Šešelj je zadao i završni udarac samom sudu koji ga je toliko dugo držao zatvorenog, onima koji su izmolili njegovo izručenje i ostalima koji nisu činili dovoljno da se brani sa slobode.
Svojom haškom epizodom Šešelj se u priličnoj meri iskupio za sve ono što je radio dok je bio na slobodi, a to je upravo period njegovog bavljenja politikom u kome je mahom imao štetan uticaj, i to na način koji Cerović opisuje. I sadašnja vlast nosi "Cerovićev pečat", a sva je prilika da će i oni poslužiti kao potvrda njegovih reči.


Međutim, čini se da neki ljudi iz vlasti, poput Vulina i deo medija koji su im lojalni, pokušavaju da dokažu kako je Šešeljev povratak iz Haga zapravo njegov ponovni prelazak iz nacionalističkog bdenja u politiku, i to ne kao kandidata već kao poluge kojom zapadne sile žele da vrše pritisak na premijera. Nezavisno od toga da li je ova procena tačna ili ne, ona pokazuje barem dve potresne istine - jedna je neprikrivena arbitrarnost Haškog tribunala i njegova potčinjenost imperijalističkim interesima - što smo znali - koju naša vlast priznaje, ali sa njima i dalje sarađuje: a druga je da Vojislav Šešelj, koji je proteklih jedanaest godina bio u zatvoru još uvek može da predstavlja politički faktor iako je njegova ideologija u ovom trenutku potpuno deplasirana kao politički program.


Kad je reč o Hagu, njegova politička uloga u okrivljivanju Srba za sve što se desilo na prostoru bivše Jugoslavije, kako bi se ceo sukob sveo na sprečavanje zločina i potpuno depolitizovao, dobro je poznata. Međutim, Srbija nije imala čak ni minimalnu korist od Haga u smislu čišćenja svog javnog prostora od toksičnih uticaja. Čak naprotiv - po mišljenju mnogih najlogičniji kandidat za Hag - Vuk Drašković - ne samo da je na slobodi već je i u prozapadnim koalicijama.


Jedno od objašnjenja suđenja za ratne zločine u Hagu bila je nesposobnost lokalnih sudova da vode takve slučajeve. U redu. Ako nam Ujedinjene nacije zaista do te mere žele dobro, zašto ne osnuju Haški sud za lopove pošto te slučajeve procesuiramo još slabije? Možda je razlog u tome što ćemo na kraju podvući crtu i videti kako su stranci zapravo mnogo veći lopovi od domaćih tajkuna i tihe ubice svih naroda bivše SFRJ. Šešelj jeste uticao na raseljavanje nesrpskih sela, ali je tek prozapadna ekonomska politika učinila da čitavi predeli opuste.


Kad je reč o Šešeljevoj političkoj potenciji, ona razoktriva još bolnije istine. Ruku na srce, ceo svet robuje ideologijama iz devetnaestog veka i mi se po tome u osnovi ne razlikujemo, ali konkretni politički programi kod nas su zarobljeni u početku devedesetih prošlog veka i od tada se nisu odmakli, nisu se pojavile ni ličnosti ni ideje koje bi ih zamenile.


Činjenica da se Vojislav Šešelj, uprkos jedanaestogodišnjoj robiji može smatrati političkim faktorom, znači samo jednu stvar - to što nismo u Sheveningenu, ne znači da smo na slobodi.


Dimitrije Vojnov 
 (Tekst objavljen u Našim novinama)

Friday, November 7, 2014

SLAVSKA TRPEZA






Počinje sezona slava, prostor velike političke rasprave, redovni gosti se polako pripremaju uz isečke iz novina i stručnu literaturu, domaćini spremaju svoje polemičke specijalitete kao što je recimo – rasprava o Hagu za tri osobe – i baš kao za baksuz u sred svega toga kreće pritisak na medije. Ne kažem da prekaljeni slavski diskutanti ne mogu da se pripreme bez medija, ali na duže staze njihova kriza mora ostaviti posledice na slavskoj trpezi.

Posledice su prisutne već sada kada je opozicija uništena i kada zapravo nema nijednog validnog opozicionog narativa. Predviđam da će se na slavama ove sezone više pričati o eventualnim unutrašnjim lomovima u Vučićevoj vlasti nego o alternativama. Sa uklanjanjem kritički nastrojenih novinara i razaranjem opozicije, došli smo do krajnjeg sužavanja političke mašte i svoju budućnost vidimo samo unutar jednog čoveka i njegove eventualne spremnosti da radi nešto što nam se sviđa.


Očigledno je da krupan deo naše javnosti koji se godinama zalagao za slobodu medija, ljudska prava i ostale tekovine, pre svega zapadnog sveta, zapravo nikada nije baštinio tamošnje vrednosti već isključivo interese. Oni su dočekali trenutak kada Vučić radi nešto što im se sviđa, neki među njima čak i po drugi put u životu - jer su u vreme premijerovog histeričnog etnocentrizma i oni bili takvi bećari – i ova erozija javne reči prolazi uz veliku podršku ljudi od kojih bi se to najmanje očekivalo.

Upravo podrška zastupnika Zapada pokazuje da je cilj potpuno uništenje političke mašte u Srbiji. Milošević nije uspeo da je uništi, samo ju je potiskivao u medije kojima je potom stvarao teškoće. Na kraju je dočekao da ga zgnječe alternativne vizije sa svih tačaka ideološkog spektra. U vreme posle Miloševića, medijska i ideološka batina je uvek imala dva kraja, nezavisno od toga što su oba često imala podršku nečasnih ljudi.

Sada po prvi put imamo situaciju u kojoj je zapravo moguće potpuno ugušiti političku maštu srpskog naroda, i svesti je na osmišljavanje strategije kako da se unutar jednog vladara desi lom koji će dovesti do promene političkog kursa. I Vladar u tome perverzno uživa raspaljujući maštu naroda svojim dvosmislenim nastupima. Bez namere da se i sam pecam na tu pretpostavku, čini mi se da prozapadni simpatizeri ovog istrebljenja političkih alternativa zaboravljaju da su i takvi lomovi mogući i da bi i za njih same bilo dobro da opstanu neki mehanizmi drugačijeg razmišljanja. 

Naprednjaci nisu raskid sa Radikalima, oni su samo novi evolutivni oblik tog načina mišljenja. Otud, i Zapad i građani su imali ista očekivanja kada su ih doveli na vlast jer su i jedni i drugi računali na njihov radikalski DNK. Razlika je samo u tome što su građani više računali na rodoljublje, borbu protiv korupcije, spremnost da se kaže „ne“ u situacijama u kojima bi drugi makar šapnuli „da“ i perspektivu nekakvog egalitarizma pa makar i u siromaštvu, a Zapad je računao na bezobzirnost, samouverenost, brzopletost i agresivnu površnost u tumačenju političkih ideja.

Čini se da je Zapad, barem za sada, bolje procenio stvari. Uostalom zato su oni Zapad a mi Srbi. Međutim, njihovi zastupnici u Srbiji kao da zaboravljaju da su Naprednjaci bolje sluge nego gospodari, i da koliko god oni sebe identifikovali sa Zapadom, neće nikada prestati da dele poziciju ostatka naroda u odnosu na njih.

Kad je reč o slavama, neke teme poput Haga, novog Hladnog rata i polovnih automobila nikada ne izlaze iz mode. Ipak, ove godine treba uvesti novi aksesoar -  digitron, da gosti računaju koliko je kome smanjena penzija, a može da posluži i za računicu gde se mogu kupiti najpovoljniji doktorati. U slučaju da vam ne stigne poziv na slavu od dragih prijatelja, ne brinite, možda vam je neko ukrao identitet i sada prima slavske pozive umesto vas.

A što se vlasti tiče, na vlast se ne zove, na vlast se dolazi.
Dimitrije Vojnov 

 (Tekst objavljen u Našim novinama)