Monday, December 31, 2018

STARI - TOP 10 - 2018



iznad crte >

SPIDER-MAN: INTO THE SPIDER-VERSE, Bob Persischetti & Peter Ramsey & Rodney Rothman

Ekranizacije stripova postale su dominantna forma repertoarskog filma, i pošle su raznim stranputicama koje će neumitno uzrokovati zamor publike. Na svu sreću, format strip ekranizacije je postao dovoljno sigurna opklada na blagajnama da je otvorio i prostor za hrabre filmove, te svake godine imamo neka ostvarenja koja su uspela da ovoj ofucanoj formi uliju novi život. Prošle godine, to su bili LOGAN i LEGO BATMAN MOVIE. Ovaj drugi će se ispostaviti kao ključni putokaz jer su u 2018. godini upravo animacije sa meta pristupom postigle ključni umetnički domet u ovom miljeu.

INTO THE SPIDER-VERSE je film koji ekranizuje strip, istovremeno kao uzbudljivu animiranu pustolovinu omiljenog junaka ali i kao svojevrstni esej u kome se taj lik tumači kako iz ugla psihologije tako i same naracije, a na kraju krajeva i kao artefakt. Ovaj film pronalazi čitav niz dramaturških sredstava mimo osnovne priče i likova. Sama vizuelna faktura koristi se kao postupak i drama se gradi i kroz promene kolorita, tehnika animacije pa čak i vrste "otiska" na ekranu. U tom pogledu INTO THE SPIDER-VERSE možemo posmatrati kao jedan od umetnički najambicioznijih filmova prošle godine koji proučava mnoge temeljne vrednosti filmskog izraza i animaciju koristi u njenom punom zamahu, daleko prevazilazeći zahteve i potrebe glavnog toka.


Ovo je film za više gledanja i puno razmišljanja.

top 10>

1. A QUIET PLACE, John Krasinski

Posle dve indie režije iz kojih se ovakav ishod nije mogao ni naslutiti, John Krasinski režirao je jedan od fundamentalno najbolje postavljenih filmova godine. Sa napetošću koja proističe iz situacije i likova, pripovedanjem koje je mahom oslonjeno na sliku i zvukom koji gradi stravu, Krasinski potpisuje školski primer bioskopskog horor filma koji imponuje jednostavnošću, veštinom i maštovitošću. Uz savremenu tehnologiju koja mu je bila na raspolaganju, napravio je film koji ni u jednom trenutku ne zavisi od nje.

2. MILE 22, Peter Berg

Pete Berg je snimio "mali film" u kom je mogao da pusti mašti na volju i eksperimentiše sa formom, usput uvodeći Ika Uwaisa u glavni tok i na ekrane širom sveta. Formalni eksperiment kog se Berg latio jeste vezan za same principe naracije u kojima ređa akcente, bez mnogo intervala, obraćajući se gledaocu koji je već dovoljno prezupčio da bi reditelj morao da ga uljuljkava u nekakvo raspoloženje i atmosferu. Poput junaka ovog filma, i njegov gledalac mora da bude neko kome je sve jasno i ko neprestano želi da dođe do onoga što je novost, što je uzbuđenje, što je intriga. MILE 22 nije film za svakoga ali onima za koje jeste neprekidno je na plejlisti.

3. NEXT GEN, Kevin R. Adams & Joe Ksander & Ricardo Curtis

NEXT GEN deluje kao susret Neilla Blomkampa i Pixara. Pixarov dar za dizajn i vizuelnost prepleten je blomkampovom pričom o robotu-ratniku koji razvija odnos sa devojčicom koja ga pronalazi i počinje da shvata životne prioritete i vrednosti bolje nego ona, pa ih na kraju njima i poučava.

Dizajn kineskog grada budućnosti je vibrantan, i bio mi je jako uzbudljiv, isto važi i za pixarovsko-karikaturalni dizajn  likova. Tehnika napreduje i NEXT GEN iako nekoliko puta jeftiniji, sa budžetom od 22 miliona dolara izgleda tehnički bolje od Birdovih INCREDIBLESa.

Autori na vrlo lep način sučeljavaju anarhičan duh filmova kao što je CHAPPIE sa nečim što može da se prikazuje deci a mnogi detalji u filmu su dobrodošlo grungy i dobrodošlo scifi kao u MARS NEEDS MOMS, sa kojim deli i sklonost ka suspenseu i neočekivano efektnim pretnjama po glavne junake.

Film je završio na Netflixu i odlazi samo u kineske bioskope. To mi je pomalo žao jer iako verujem da je to smislen potez za producente, mislim da bi bilo lepo videti ovaj film na velikom ekranu.


4. THE SPY WHO DUMPED ME, Susanna Fogel

Akciona komedija koja dobro spaja blesavi humor i brutalne okršaje se jako teško nalazi, uprkos tome što se svake godine pojavi nekoliko pretendenata. Srećom, ove godine imamo izvanrednog predstavnika. Radikalni, bizarni humor pisca Davida Isersona kanališu harizmatične zvezde Mila Kunis i Kate McKinnon, a rediteljka Susanna Fogel sve to postavlja u dobru ravnotežu sa spektakularnom akcijom koju je orkestrirao Greg Powell, jedan od ljudi koji su učinili Bournea onim što je danas. Osnovni trik je to što deluje kao da su u ovom filmu i humor i akcija potpuno nesputani, kao da glumci i kaskaderi podjednako džeziraju i improvizuju, otimajući jedni drugima pažnju gledalaca. Na taj način te dve ponekad nepomirljive krajnosti bivaju zašvajsovane u efektnu celinu.

5. SMALLFOOT, Karey Kirkpatrick, Jason Reisig

Slično Warnerovom STORKSu, i SMALLFOOT se bazira na inverziji. Jetiji zaista postoje i za njih su ljudi ono što je Bigfoot za nas. SMALLFOOT se čak direktno nadovezuje na klasični Warnerov kratkić THE ABOMINABLE SNOW RABBIT iz 1961. godine.

Autori SMALLFOOTa koncipirali su film kao animirani mjuzikl. U osnovi međutim ovde se susreću karakteristični Warnerov stil animacije sa obiljem bizarnog humora i crnjak-gegova, sa sve detaljima koji bi nas obradovali u filmu o Peri Kojotu i Ptici Trkačici, sloj fino dizajniranog, dinamičnog rada sa karakterima i konačno ta vrlo sofisticirana poruka o neprekidnom preispitivanju dogmi, ali što je još važnije i o smislu same ideologije koja ponekad sakriva određena znanja ali to radi iz nemoći pred opasnošću.

Stoga, SMALLFOOT je istovremeno Warnerova old school parada geg animacije i neobično sofisticiran message movie koji će deci biti vrlo izazovan a odraslima će baš zbog toga biti prijatan i dobrodošao.


6. DEADPOOL 2, David Leitch

Kako rekosmo, "meta" je ključna reč za ovogodišnju superherojsku ponudu. Međutim, DEADPOOL 2 uprkos tome što je neizbežno meta, u suštini je najbolji baš onda kad je linearan i kada ima jasno i vešto složenu priču. Za razliku od prvog dela koji se iscrpljivao u svim mogućim meta-intervencijama, najavljujući, prikazujući i tumačeći vlastite scene, drugi film je relaksiran i rušenjima "četvrtog zida" nijednom ne ruši svoju konstrukciju. Stalna glumačka postava je tu zato što se dokazala u prvom filmu, nova pojačanja su se itekako snašla a Leitch je očigledno shvatio u kom domenu treba da doprinese i pružio je jako kvalitetnu bioskopsku akciju.

7. RALPH BREAKS THE INTERNET, Phil Johnston, Rich Moore & READY PLAYER ONE, Steven Spielberg

RALPH BREAKS THE INTERNET i READY PLAYER ONE nisu filmovi bliskog dometa, Disneyev animirani film je ipak dosta snažniji. Međutim, READY PLAYER ONE mu je vezan kao svojevrsni kamen oko nogu i sa vrha liste ga je povukao negde u donji dom zbog toga što su ova dva filma tematski vrlo bliska. Naime, RALPH BREAKS THE INTERNET je nastavak WRECK-IT-RALPHa dekonstrukcije sveta igara koji je u izvesnom smislu pripadnik istog pravca razmišlhjanja u srtudiju Disney uz Pixarov INSIDE OUT, kao jedna od priča koje pokušavaju da ožive svetove koje inače percipiramo na potpuno drugi način i da njihove procese humanizuju. U tom pogledu RALPH BREAKS THE INTERNET obrađuje internet, naratizujući i dajući ljudske osobine i odnose procesima na mreži, uključujući u to čitav niz prepoznatljivih IT i pop kulturnih brendova. Uporkos svim tim intervencijama, RALPH BREAKS THE INTERNET nije izgubio emociju, i to onu koja proističe iz odnosa među glavnim likovima pa na kraju posle celog intelektualnog šarenila, ona ostaje da dominira utiskom što ga čini klasikom u ravni prvog dela.

READY PLAYER ONE je s druge strane, sličan tome, samo mnogo siromašniji u oblasti odnosa među likovima. Koliko god da je ceo nostalgični milje vešto i efektno inkorporiran, Spielbergov film prikazuje jednu mračnu sliku sveta, a to je budućnost u kojoj nema ničeg novog. Sve čime se bave junaci u READY PLAYER ONEu su stare ideje, samo je tehnika u kojoj ih eksploatišu nova. Otud je READY PLAYER ONE zapravo nepodnošljivo sličan a opet suštinski različit od RALPHa jer je prijatan ali ne ohrabruje na kreaciju, a u pogledu karaktera i njihovih odnosa ostaje u ravni vešto razvijenog konvencionalnog sadržaja. To ne čini uživanje u ovom filmu manjim, ali ga svakako čini ispraznijim.


8. 12 STRONG, Nicolai Fuglsig

Na prvo gledanje, 12 STRONG ne deluje kao delo koje će da se probije do značajnog mesta u gledaoćevom sećanju. Reč je o old school modernom vesternu o američkim specijalcima koji su otišli odmah posle 11. septembra u Avganistan da pomognu u borbi protiv Talibana, a tamo se ispostavilo da im je osnovni način prevoza jahanje konja. Poput KAPETANA LEŠIJA, u periodu motorizacije, junaci ovog filma sedaju na konje i kreću da dele pravdu. Sve deluje kao formula, ali toliko stara da je gotovo arhetipska. I onda kada se slegnu utisci o ostalim filmovima, 12 STRONG se probija kao jedno od moćnijih iskustava i još jedna rola kojom je Chris Hemsworth uspešno kanalisao mačo junake američkog filma iz vremena studio-sistema.

9. OVERLORD, Julius Avery

Julius Avery je snimio relativno nemaštovit film o temi koja je već bila predmet interesovanja brojnih Nazisploition reditelja, a to su nacističku zombirani uber-soldati koje su napravili ludi nemački naučnici. Međutim, u ovoj produkciji JJ Abramsa, na raspolaganju je imao sav arsenal majstorija koje može da isporuči savremeni Holivud i OVERLORD je izuzetno dinamičan, duhovit i napet film u kome je teško ne uživati, iako sve vreme negde u podsvesti vreba pomisao da je na kraju krajeva ovo ipak jedan surov holivudski manevar kojim krade Nazisploitation od sirotinje, od reditelja iz pasivnih okvira koji su u njemu tražili spas.

10. ALPHA, Albert Hughes & ЛЕД, Оleg Trofim

ALPHA i ЛЕД su dva neobična filma koji su dobili uslove da budu realizovani kao komercijalno ambiciozni filmovi. Od sredine devedesetih puno sam očekivao od Bračće Hughes i jasno je da su u proteklih desetak godina u defanzivi, a na kraju su se i razišli. Dok je Allen potpisao neupečatljivi BROKEN CITY, Albert je snimio atipičan visokobudžetni film, priču o uizgubljenom mladom lovcu milenijumima pre nove ere dok su pustarama Evrope još uvek donminirali mamuti i druge zveri. Odavno nismo imali priliku da gledamo ovako pročišćenu priču o konfliktu čoveka i prirode koja pritom vešto balansira između naturalizma i visoke estetizacije, iznenađujući nas ne samo dramaturški već čestio i stilski.

ЛЕД Olega Trofima je debitantski film, hrabar spoj sportske melodrame, ljubavne priče i mjuzikla. Dok se prva dva elementa daju očekivati u ovakvom spoju, pa čak i prepoznati kao prepisana mustra iz holivudskog produkta CUTTING EDGE, sva tri elementa nikada nismo videli u ovakvom sastavu što čini ovo ostvarenje jednim od najautentičnijih doprinosa ruske kinematografije savremenoj estetici repertoarskog filma.


ex-YU >

JUŽNI VETAR, Miloš Avramović

Avramović nikome nije obećao "švedski standard" ali JUŽNI VETAR jeste film koji uspešno prenosi obrasce skandinavskih filmova u jugomafiji na srpske ekrane, u kinematografiju u kojoj je mafija više iza kamere nego u svojstvu likova.

Uvodna ceremonija u proslavu tridesetog rođendana POSLEDNJEG KRUGA U MONCI, i dvadesetog rođendana RANA je film JUŽNI VETAR Miloša Avramovića. Svakako da se već sada JUŽNI VETAR mora postaviti kao kvintesencijalno delo srpskog gangsterskog filma i kao ostvarenje koje definiše jedno vreme u beogradskom podzemlju. Ako je Karudijan bio junak sa margine socijalističkog društva, a Pinki i Švaba gotovo dionizijski produkt Miloševićevog vremena, onda je Maraš nova generacija beogradskog kriminalca, koji nije dovoljno high tech da bude ruski haker ali jeste dovoljno tehnički obrazovan da krade najnovija kola, i što je još važnije potpuno je kulturalno osvešćen, on ima etiku Karudijana jer je gledao MONCU i u sobi ima postere LE MANSa kao Beogradski Fantom, ali isto tako i zna da spada u imaginarijum američkog gangsta repa i srpske estrade koji svoj spoj doživljavaju u nitro folk himnama koje dopunjuju zvučnu sliku.

Maraš je u potpunosti dizajniran produkt više decenija razvoja srpskog kriminala u kome sada bez ikakve sumnje oni čine najuspešnije javno-privatno partnerstvo u našoj privredi.


Saturday, September 22, 2018

OTVORENO PISMO FILMSKOM CENTRU SRBIJE POVODOM ZABRANE FILMA "MEZIMICA"

Poštovani gospodine Jevtiću,

Poštovani članovi Upravnog odbora Filmskog centra Srbije,

Obraćam vam se otvorenim pismom jer smatram da ova inicijativa zaslužuje neposrednu pažnju javnosti. 

Naime, pre čitavih deset godina, Filmski centar Srbije izdao je knjigu Bogdana Tirnanića Crni talas. Ona je opisivala razne slučajeve represije nad filmskim autorima u SFRJ, i stvorila vrlo jasnu sliku o tome na koje su sve načine nepoćudni autori i filmovi sakrivani od javnosti. Kada je ta knjiga izašla, s pravom se smatralo da je sa takvom praksom završeno i da će eventualne nove knjige o tome samo dodatno razrađivati već postojeće slučajeve, primenjujući novu metodologiju.

Nažalost, Bogdan Tirnanić više nije među nama pa za drugo izdanje ove knjige ne može da opiše najnoviji slučaj zabrane filma na prostoru bivše Jugoslavije, a to je Mezimica Nemanje Čipranića. Stoga, želim da ponudim Filmskom centru Srbije da napišem to dodatno poglavlje i da ono bude uključeno u drugo dopunjeno izdanje Crnog talasa.

Na svu sreću, ja sam scenarista filma Mezimica tako da raspolažem celokupnom scenarističkom građom tog filma. Kako je taj film podržan na konkursu Filmskog centra Srbije u maju 2017. godine, i kako je ta odluka dostigla pravosnažnost, siguran sam da raspolažete zapisnicima Komisija i tadašnjeg Upravnog odbora o Mezimici i njenim kvalitetima koji su joj obezbedili podršku, te da ćete mi rado ustupiti tu dokumentaciju. Doduše, ne raspolažem svim onim verzijama scenarija koje je Nemanja Ćipranić izradio sam pod pritiskom ljudi iz vlasti ili esnafa, ili i jednog i drugog. Usled toga, ja sam odlučio da se potpišem pseudonimom, i raspolažem čitavom dokumentacijom o tom procesu oduzimanja mog autorstva u kome je učestvovao i sam Filmski centar Srbije. U međuvremenu sam stupio sa Ćipranićem u komunikaciju i smatram da ću doći do scenarističke građe na kojoj je i on radio, a i do detaljnijih informacija o tome ko mu je i na koji način tražio izmene scenarija.

Ako imamo u vidu da je film Mezimica došao na nedelju dana od početka snimanja, oko tog projekta okupljena je i glumačka ekipa koju su predvodili Nikola Kojo, Miloš Biković i Aglaja Tarasova. Pokušaću da uradim razgovore i sa glumcima, a naročito me zanima razgovor sa Aglajom Tarasovom koja dolazi iz Rusije i verovatno je iznenađena našim običajem da u 2018. godini zabranjujemo filmove, premda naravno i tamo umetnici ponekad imaju nevolje. Siguran sam da će ona svemu tome dati jedan dubok uvid koji će zanimati našu najširu publiku imajući u vidu da je glumila u filmu Led Olega Trofima koji je videlo 125 000 ljudi u Srbiji što je za naše uslove zaista ogroman rezultat.

Na svu sreću, deo SMS poruka u kojima mi je prećeno i sugerisano kako da menjam scenario imam u svojoj evidenciji, pa će eventualni esej u knjizi Crni talas sadržati i tu vrstu ekskluzivnosti. O sadržaju tih poruka sam svojevremeno upoznao i direktora Filmskog centra Srbije Bobana Jevtića pa vam on može posvedočiti o njihovoj atraktivnosti.

Kad je reč o mojoj komunikaciji sa Filmskim centrom Srbije, o tome imam urednu dokumentaciju, uključujući i Aneks ugovora u kome pristajem da se potpišem pseudonimom, a koji je napisao vaš pravni savetnik Aleksandar Popović. I tim papirom koji je napisan, pa čak i potpisan pod okriljem Filmskog centra Srbije, pošto mi ga je na vrata doneo vaš kurir, smatrao sam da je pitanje snimanja filma Mezimica rešeno.

Tekst o ovom slučaju će otud biti kao pravi triler - projekat je prvo podržan, Komisija je smatrala da vredi i potpisan je Ugovor, potom se suočio sa (lažnim) optužbama da je antisrpski, pa je onda menjan pod pritiskom ljudi čiji identitet tek treba da otkrijemo, pa je onda Filmski centar Srbije zadovoljan tom novom verzijom nastalom pod pritiskom, odlučio da ispuni svoj deo Ugovora o podršci da bi ga onda ipak - zabranio! Složićete se, zaplet je bestselerski a crpi se iz života, i to baš iz onog njegovog dela za koji ste vi odgovorni!

O samom činu zabrane, imam delimičnu dokumentaciju, recimo imam Zapisnik sa 4. sednice Upravnog odbora u 2018. godini održane 20. avgusta gde piše, “J. Trivan pitala je koje su pravne mogućnosti da se zaustavi projekat “Mezimica””.

Ono što mi nedostaje jeste sam put kako je došla do odgovora na to pitanje, doduše dobijenog 20. septembra kada je Svetozar Cvetkovič, producent filma Mezimica sporazumno raskinuo ugovor sa Filmskim centrom Srbije. Svakako da bih voleo da saznam kako je tekao razgovor između Predsednice Upravnog odbora Jelene Trivan i Svetozara Cvetkovića koji je na kraju doveo do te njegove odluke pošto o tome znam vrlo malo a slutim da bi ta dramatična razmena bila jako zanimljiva čitaocima ovog poglavlja. Direktor Filmskog centra Srbije, Boban Jevtić je moj kolega, takođe scenarista i verujem da je pomalo ljubomoran što on neće moći da dramski obradi ovako uzbudljivu scenu, ali eto, ja sam se prvi setio!

Siguran sam da će gospođa Jelena Trivan, i sama ljubitelj književnosti i uostalom čelnik jedne velike izdavačke kuće Službeni glasnik, naći vremena za intervju sa mnom u ulozi istraživača.

Podsetiću vas da je samo jedan film u istoriji SFRJ zvanično zabranjen - bio je to Grad Živojina Pavlovića, Kokana Rakonjca i Marka Bapca. Ostali su bili opstruirani ili marginalizovani na razne načine. U tom pogledu, formalno gledano činjenicom da ste naterali producenta filma Mezimica da nedelju dana pred snimanje sam odustane od filma, izbegli ste neprijatnu dužnost ispisivanja neke vlastite odluke. No, jasno je da knjiga Crni talas koju je izdao Filmski centar Srbije u vašim prostorijama danas ne služi samo kao podsetnik na neka prošla vremena već i kao udžbenik kako se danas obračunavati sa autorima. Nisam siguran koliko bi Bogdan Tirnanić bio radostan da zna kako je njegova knjiga dobila jednu dimenziju koju on sigurno nije želeo da ima ali svako značajno delo se nekada odmetne od autora.

Činjenica da je Filmski centar Srbije u 2018. godini prvo administrirao promene na scenariju protiv volje jednog od autora a potom pretnjama naterao producenta da odustane od realizacije filma koji je bio isklesan baš prema željama nekih struktura koje su u poziciji da određuju kako treba da izgleda film, biće intirgantna ne samo našim čiaocima već i publici izvan granica naše zemlje, naročito istraživačima mehanizama represije na prostoru bivše Jugoslavije kao i aktivistima za ljudska prava.

Otud smatram da Filmski centar Srbije koji je poznat po svojoj jakoj izdavačkoj delatnosti ne bi smeo da propusti ovakvu priliku.

Ovo poglavlje knjige Crni talas spreman sam da napišem bez nadoknade.

Srdačno,
Dimitrije Vojnov

Thursday, August 2, 2018

OTVORENO PISMO FILMSKOM CENTRU SRBIJE

Poštovani gospodine Jevtiću,

Poštovani članovi Upravnog odbora,

Ne zamerite što vam se obraćam otvorenim pismom ali zbilja smatram da javnost treba da bude svedok ovog slučaja.
Posle objavljivanja rezultata Konkursa za sufinansiranje žanrovski određenog celovečernjeg filma sa komercijalnim potencijalom, mogu sa vrlo velikom sigurnošću da posumnjam da je film pod radnim naslovom 2020 koji bi po mom scenariju trebalo da režira Srđan Spasojević, direktno i neprikriveno politički diskriminisan.

Prvi dokaz da je ovaj scenario diskriminisan jeste činjenica da je Komisija kojom je predsedavao Svetislav Bata Prelić pokazala da je senzibilizirana za filmove koji obrađuju goruće i politički profilisane teme samim tim što je podržala novi film Stevana Filipovića, nastavak filma Pored mene, pod naslovom Pored nas koji, znajući izvorni film i poetiku ovog reditelja, sasvim sigurno ima izrazit politički stav.

Ovom prilikom želim da od srca čestitam kolegama iz ekipe filma Pored mene odnosno Pored nas na dobijenim sredstvima jer oni su više od deceniju bili ignorisani od strane Filmskog centra Srbije uprkos rezultatima koje su postizali. Činjenicu da je rad Stevana Filipovića konačno podržan na konkursu za sufinansiranje filma smatram sporom ali dostignutom pravdom.

Međutim, to što je Filipović dočekao svoju pravdu ne znači da film 2020 nije diskriminisan. Naime, pošto je reč o filmu koji je konkurisao za žanrovski profilisan film sa komercijalnim potencijalom, smatram da je komisija u potpunosti zanemarila njegove kapacitete.

Reč je akcionom trileru smeštenom u blisku budućnost u kome je Srbija pod tihom okupacijom NATO pakta, a na vlasti ima režim koji ispunjava sve želje zapadnih sila. Grupa mladih ljudi i rodoljuba izbačenih iz službi bezbednosti organizuje pokret otpora i pobunu protiv ovog režima.

Scenario filma je jasno postavljen po svim postulatima žanra i kao takav se uklapa u propoziciju žanrovski određenog celovečernjeg filma. Komercijalni potencijal akcionog trilera kao žanra je vrlo visok svuda u svetu, pa i kod nas gde filmovi sličnog koncepta, od Otpisanih Aleksandra Đorđevića pa sve do Četvrtog čoveka Dejana Zečevića mogu da se pohvale visokom bioskopskom gledanošću i - što je izuzetno važno - dugovečnošću na kućnim formatima.

Filmovi snimljeni po mojim scenarijima do sada su imali preko milion gledalaca širom bivše Jugoslavije. Čak i jedan od filmova koje sam pisao a da nisu imali komercijalne pretenzije u najčistijem smislu, a to je najnovije ostvarenje Ederlezi Rising, osvojio je devet nagrada na festivalima a usput je prodat do sada na tuce teritorija među kojima je i SAD gde ga je uzeo mejdžor studio Lionsgate za distribuciju. Dakle, čak i filmovi koje ne pravim sa čistim komercijalnim pretenzijama postižu relevatan komercijalni uspeh i zanimaju publiku širom sveta. O ranijim uspesima naslova kao što su Mali BudoJesen samuraja i drugi Montevideo ili treći Mi nismo anđeli da i ne govorim.

Srđan Spasojević je reditelj čiji je debi - Srpski film - postigao izuzetan internacionalni uspeh, prodat je na više desetina teritorija, za bioskope, kučne formate, striming itd. i bio je uvršten na veliki broj specijalizovanih žanrovskih ali i mejnstrim festivala.

U filmu smo okupili ekipu izuzetno uglednih i rado gledanih glumaca, predvođenih Stefanom Kapičićem i Slobodom Mićalović, koji do svoje pozicije nisu došli slučajno, i birajući pogrešne uloge koje su odbojne publici. Stefan Kapičić baš u ovom trenutku kao Marvelov superheroj puni bioskopske sale širom sveta uključujući i Srbiju gde njegov film ima oko sto hiljada gledalaca što je tri puta viša od gledanosti koju je ostvario film Patuljci sa naslovnih strana podržan od strane ove komisije.

Distribuciju filma želi da radi Megacom, naša vodeća distributerska kuća sa bioskopskim salama u svom vlasništvu koja može postići optimalne rezultate sa našim filmom i za Konkurs je priložen plan distribucije.

Šta onda nije valjalo u ovom filmu? Jedino možda politika. Ali, ako uzmemo u obzir rezultate filmova sa sličnim konceptima, recimo Crnog bombardera koji je snimljen pre četvrt veka i takođe prikazivao jednu distopijsku sliku Srbije i borbu protiv režima koji je mnogima ličio na onaj koji je tada vladao našom zemljom, onda 2020ima sve predispozicije da se nasloni na uspešne reference. Crni bombarder je film koji je bio zapažen u svoje vreme a na televizijskom programu je prisutan i sada.

Ako bismo kao primer uzeli nešto svežije, to je svakako film Emira Kusturice Na mliječnom putu koji takođe ima izraženu anti-NATO agendu koja mu nije smetala da ima premijeru u Veneciji a potom i bioskopsku distribuciju širom Zapadne i Istočne Evrope, između ostalog i u državama članicama NATO kao što su Francuska, Španija, Nemačka, Italija, Turska, Slovenija. Taj film je imao dva puta više gledalaca prošle godine u bioskopima nego što je početkom ove godine imao film Patuljci sa naslovnih strana koji je podržala ova ista komisija na prvom raspisu konkursa.

Dakle, ako već govorimo o političkoj dimenziji ovog filma, ona je komercijalna, a stavovi koje ovaj film zastupa su - recimo za razliku stavova filma Pored mene - prihvatljivi ubedljivoj većini građana Srbije.

Svi ovi potpuno racionalni i lako proverljivi argumenti govore u prilog toga da je film 2020 ispravno osmišljen, solidno postavljen projekat koji je samo iz nekih potpuno iracionalnih razloga mogao biti odbijen, naročito ako imamo u vidu da su komercijalne reference drugih projekata i autora koji su nagrađeni, izuzev Stevana Filipovića, potpuno zanemarljive u odnosu na naše.

Komisija ima pravo da donosi odluku kakva god joj padne na pamet ali to ne znači da se ne može zapaziti ako je neka od njih potpuno izrugivanje struci, i što je još gore primena dvostrukih standarda. Filmski centar Srbije je dužan da se izjasni oko toga da li je ovaj projekat diskriminisan iz političkih razloga i da nam jasno kaže šta je ovom projektu u stručnom pogledu nedostajalo kako bi se našao u izboru komisije kojoj je dat zadatak da ima vrlo konkretne rezultate.

Ako imamo u vidu da smo za ovaj projekat obezbedili,

  1. Autorsku i glumačku ekipu koja je višestruko dokazana i na srpskom i na međunarodnom tržištu.
  2. Plan eksploatacije sa vodećim srpskim distributerom i kontakte sa inostranim agentima za prodaju filmskih prava koja je očekivana i održiva ako imamo u vidu dosadašnje rezultate autorske i glumačke ekipe.
  3. Filmsku priču koja na svež i aktuelan način obrađuje jednu značajnu društvenu temu koja zanima publiku i ima tradiciju u našoj kinematografiji i već je iznedrila uspešne filmove-preteče.
  4. Politički aspekt filma ni u jednom svom idejnom segmentu ne remeti propozicije onoga što finansira Filmski centar Srbije (ne širi mržnju itd) a stavovi koje film zastupa su po svim relevantnim anketama bliski većini građana Srbije, pa i deklarativnoj politici naše Vlade, i ne mogu ni na koji način ugroziti komercijalnost filma
  5. Izlazak pred Komisiju koja definitivno smatra da politički angažovan film spada u njen delokrug podrške a što je potvrdila odabirom projekta Pored nas

Želimo da znamo kako je moguće da ishod ovakvog napora nije drugačiji od potpunog ignorisanja od strane Komisije. 

Srdačno,
Dimitrije Vojnov

Monday, January 1, 2018

STARI - TOP 10 - 2017


iznad crte >

BABY DRIVER, Edgar Wright

Edgar je imao dovoljno snage i hrabrosti da se na kraju ipak ne prikloni industriji nastavaka i ekranizacija stripova i snimio je nu school film old school snage, sublimirajući skoro pa celokupan opusa Waltera Hilla u dva sata, potpisujući ljubavno pismo kinematografiji sedamdesetih i rokenrolu, pokazavši da uprkos tome što dolazi sa Ostrva ima pismenost holivudskog autora ali i svežinu kontinentalnog evropskog reditelja. U petom nastupu, uzima žestoko trošenu matricu i pruža joj nešto novo, kao što je radio od početka, s tim što ovog puta to radi iznutra - unutar samog izraza i minimalistički - bez uvođenja novih elemenata koji nisu inače dostupni rediteljima ovakvih filmova. Skupivši hrabrost da se odmeri sa velikanima koji su mu uzor, oslonjen isključivo na njihov imaginarijum, Edgar Wright je ovim filmom doktorirao.

top 10 >

1. LIFE, Daniel Espinosa

Espinosa doktor Daniel je snimio jedan od najnapetijih filmova u poslednjih nekoliko godina. Iz mase polovnih delova napravio je mašinu za stravu i suspense koja funkcioniše mnogo bolje od mnogih ganc-novih.

2. OKJA, Bong Joon-ho

Bong je snimio jedan od onih izuzetnih filmova koji izmiču bilo kakvoj klasifikaciji. Ali u svakoj grupi u koju ga uvrstite izbija na sam vrh - bilo da ga gledate kao spielbegrovsku priču o prijatelh+jstvu devojčice i neobičnog stvorenja, bilo kao dionizijski antikapitalistički tobogan u maniru Emira Kusturice, bilo kao integralni deo Bobgvog kanona. OKJA je jedna moderna bajka koja u Bongovoj interpretaciji postaja vanvremenska jer govori o samoj suštini našeg postojanja, onome što volimo, onome što stvaramo i onome što jedemo.

3. LOGAN, James Mangold

Završni film o ovoj inkarnaciji Wolverinea je ono što bi reditelji superherojskih ekranizacija trebalo da rade - pokazivanje šta se sve može napraviti kada dostigneš slobodu jer ne moraš da brineš da li će neko doći u bioskop jer publika je već tu.

4. BRIGHT, David Ayer

Svaka generacija mora da dobije svoj ALIEN NATION. Osamdesetih, ALIEN NATION je bio rezultat potrebe da se spoje tada superpopularni žanrovi buddy cop filma i cameronovskog SFa. BRIGHT s druge strane kombinuje policijski film koji se nažalost polako seli na televiziju i fantasy koji u svojim stripovskim i literatnim inkarnacijama zauzima sve ekrane. Scenarista Max Landis je ovaj film pisao sa idejom da bude režija Davida Ayera, i policijski film njegovog manira, smešten u svet u kome pojave i bića iz high fantasyja zapravo postoje. Međutim, Ayer ovde sve sagledava iz ugla tvrdog pandurskog filma, svojih radova kao što su END OF WATCH i STREET KINGS i fantasy komponenta postaje vrlo efektna alegorija trenutnih velikih rasnih napetosti u američkom društvu. Kroz fantasy, Landis i Bright uspevaju da dekonstruišu ne samo manifestacije rasizma već i narative na kojima se bazira. Stoga, sam sadržaj filma je priča o narativu, u svetu u kome likovi iz bajke postoje iako se u same bajke ne veruje. Takva mu je i forma, aktuelni popularni sadržaji oblikovani su u formi rado gledanih filmova nekog ranijeg perioda. Kada na sve to dodamo da je BRIGHT i izuzetno nestašan, rezultat je jedan od najunikatnijih filmova u poslednjih nekoliko godina.
5. THE LEGO BATMAN MOVIE, Chris McKay

Superinteligentna dekonstrukcija DC univerzuma pokazuje da je WAG trenutno možda jedini animirani studio koji pravi dovoljno snažne animirane filmove da gledaoci tokom gledanja potpuno zaborave kome je koja deonica namenjena. Stoga, ne znam kako je ovo bilo deci ali je Stari angažovao vijuge punim kapacitetom u nekoliko gledanja.

6. VALERIAN AND THE CITY OF A THOUSAND PLANETS, Luc Besson

Besson je iznova pokazao da je reditelj sa najsnažnijim pečatom stripa u rediteljskom rukopisu. Ovog puta ispunio je višedecenijski san i ekranizovao je omiljeni strip iz detinjstva. To što je na blagajnama VALERIAN doživeo sudbinu Stantonovog JOHN CARTERa ne znači puno.- Ovo je jedan od onih filmova koji traže publiku, ali mogu da se snađu i bez nje.

7. WAR FOR THE PLANET OF THE APES, Matt Reeves

Reevesov opus poslednjih godina je jedna od nedovoljno istaknutih holivudskih priča o talentu i uspehu. U WAR FOR THE PLANET OF THE APES, gotovo neprimetno isporučuje još jedan potpuno unikatan film.

8. THE BABYSITTER, McG & BETTER WATCH OUT, Chris Peckover

McG i Chris Peckover kao da su dobili isti zadatak a to je da snime inverziju ikonične horor priče o bejbisiterski koja je postala jedna od temeljnih mitema američkog horora u HALLOWEENu Johna Carpentera i traje sve do danas. Tom zadatku su prišli na različite načine. Peckover je snimio film iz vizure zrelog reditelja, filmofila koji zna sve konvencije i sada ih dekonstruiše na razne načine, evocirajući uspomenu na slavne dane Amblina kada se ovoj vrsti filma prilazilo ozbiljno i na reditelje poput Toma Hollanda, pa čak i Josepha Rubena. Njegov film je zreo, promišljen i uglavnom dosta siguran. McG je s druge strane snimio film kakav zamišlja supernagledani dvanaestogodišnjak i namenio ga je dvanaestogodišnjacima i svima onima koji se tako osećaju. Otud je McGjev film nezreo, energičan, infantilan i jako jako kul. Onaj kome THE BABYSITTER ne probudi duboko sakrivenog dvanaestogodišnjaka u srcu, ozbiljno je zalutao na home video, mesto na kome je zahvaljujući Netflixu ovaj film jedino dostupan. Akademski gledano BETTER WATCH OUT je zaokruženije ostvarenje ali THE BABYSITTERu ćemo se češće vraćati. Nijedan od ova dva nije SCREAM i nije preporodio žanr, ali su oba pokazali da u njemu još ima šta da se napravi.

9. SPIDER MAN: HOMECOMING, Jon Watts

Dokaz toga da u holivudskim studijima rade ozbiljni stručnjaci je činjenica da su i od Jona Wattsa napravili reditelja. HOMECOMING je do sada daleko najbolji film o Spider-Manu jer je dinamičan, nepretenciozan i što je najvažnije spušten na pločnike Njujorka sa kojih Spidey tek treba polako da se popne do apokaliptičnih scenarija Marvelovog filmskog univerzuma.

10. THE HITMAN'S BODYGUARD, Patrick Hughes

Buddy akcijaši su postali prava retkost u današnje vreme. Zato je dobro što je ova produkcija Avija Lernera rezultirala odličnim filmom punim visokooktanske akcije i besprizornog humora, oslonjenim na harizmu Ryana Reynoldsa i Sama Jacksona i mišićavu režiju kakvu može da donese samo australijski plaćenik. Srećom, razumevanje publike nije izostalo. Imamo čemu da se nadamo u budućnosti.


ispod crte >

DETROIT. Kathryn Bigelow

Kathryn Bigelow je snimila snažnu rekonstrukciju sistemskog rasizma u Americi sredinom šezdesetih godina. Film je brutalniji od bilo kog horor filma ove sezone, a istinita je priča, i u svom razotkrivanju mehanizama rasizma obuhvata sve aspekte, od ulice preko represivnog aparata do pravosuđa. U pojedinim deonicama međutim, ovaj film je možda previše intenzivan za vlastito dobro. Po merilima čiste strave, teško je videti išta snažnije u proteklih nekoliko godina i ovom filmu ćemo se često vraćati.

MAYHEM, Joe Lynch

Dok čekamo da se Brian Taylor uskoro vrati na veliki ekran i glad za njegovim režijama utišavamo serijom HAPPY! - Joe Lynch u sred Beograda snimio je ovaj film koji jako puno duguje nihilizmu CRANKa. Nezadovoljni korporativni službenik oboli od virusa koji budi čovekove najdublje nagone i kreće u akciju kako bi izborio pravdu za sebe i svoje klijente. Čitav film smešten je u jednu zgradu, Steven Yeun i Samara Weaving su izvanredni kao službenik i stranka koji su pravedni i izopačeni i spremni na sve kako bi izborili ono što žele. Događaji su anarhični, nasilni, crnohumorni i u duhu svega onoga čemu se nadamo kade se iznova vraćamo B-filmovima. Lynch je godinama pokušavao i sada mu je uspelo. Samara Weaving je kroz THE BABYSITTER i MAYHEM postala nova diva po ukusu nestašnih. Dobili smo dobar film, reditelja na kog treba obratiti pažnju i novu zvezdu.

SAND CASTLE, Fernando Coimbra

Brazilski reditelj Coimbra snimio je tvrd combat movie o angažmanu američke vojske u Iraku, pokazujući temeljne kontradikcije njihovog angažmana. Uprkos tome što u filmu ima borbe, u maniru Boetticherovih filmova o intendantskim jedinicama u Drugom svetskom ratu, Coimbra pokazuje da se rat ne dešava isključivo u zoni kontakta, a Logan Marshall Green, Nicholas Hoult i Henry Cavill čine okosnicu izvanredne podele.

Притяжениe, Fjodor Bondarčuk

To kako su Italijani šezdesetih i sedamdesetih krali zaplete od američkih uzora nije ništa spram onoga što rade Rusi. Ali, ovog puta Bondarčuk je snimio odličan Copywood, rusku parafrazu DISTRICT 9 koja u sebi nosi specifičnu humanističku poruku svojstvenu naučnoj fantastici iza Gvozdene zavese. Sa zapletom su usisali i američke stručnjake da im pomognu u realizaciji, i rezultat nije izostao.
THE FOREIGNER, Martin Campbell

Martin Campbell, žanrovski specijalista koji je u seriji i filmu EDGE OF DARKNESS već doktorirao pravljenje priče o čoveku koji se sveti zbog smrti kćeri, prenosi svoju ekspertizu na kinesko tržište i režira melodramski, seriozniji triler sa jackie Chanom u glavnoj ulozi. Nasuprot Chanu je Pierce Brosnan koji je proteklih godina našao sebe upravo u važnim antagonističi rolama. Campbellov film se dešava u Velikoj Britaniji i umnogome evocira studioznost njegovih hladnoratovskih trilera. Možda su se svi upustili u ovaj projekat ne bi li snimili Chanov TAKEN ali dobili smo izuzetan retro ugođaj, za ljubitelje i poznavaoce.

SHOT CALLER, Ric Roman Waugh

Ric Roman Waugh izvanrednim SHOT CALLERom zaokružuje svoju zatvorsku trilogiju započetu filmom FELON. Kao mnogi reditelji starog kova, Waugh je krenuo iz drugih sejktoa filmske ekipe i polako napredovao do režije. Međutim, u filmu SHOT CALLER jedino što je podseća na njegove kaskaderske dane jeste tretman tela glavnih junaka, ostatak postupka je sirov, ubedljiv poput vrhunskog art housea, samo sa nepogrešivim žanrovskim instinktom za razvoj priče i njenu dinamiku.

ex-YU

NA MLIJEČNOM PUTU, Emir Kusturica

Prva polovina ovog filma je Kusturičin imaginarijum koji već poznajemo, realizovan dobro. Ali druga polovina je ulazak ovog velikana na potpuno novu teritoriju - bajkoviti survival triler bez mnogo priče i minimumom humora, na liniji onoga što rade njegovi meksički gosti sa Kustendorfa u ideji ali sa nepogrešivom snagom Kusturičinog rukopisa.