Friday, April 17, 2015

POSLEDNJA KOLUMNA U NAŠIM NOVINAMA: AUTOPSIJA AVALA FILMA



Sada kada se ulazi u završni čin hropca Avala filma vreme da vidimo koje su sve greške dovele do toga da ova kuća nestane, što je možda bilo neminovno a možda i nije, i da izvučemo pouke.

Ni u svom zlatnom dobu Avala Film nije bila rentabilno preduzeće. Država je u više navrata raznim sanacijama, bankarskim kreditima ili fuzijama sa drugim preduzećima pokušavala da ga očuva. Na čelu Avala filma od samih početaka vrlo često su bili krajnje nestručni kadrovi, poznat je slučaj jednog od direktora koji je imao teškoće da izgovori reč „kinematografija“, a ni oni koji su bili stručniji nisu doprineli stabilnijem poslovanju. Na kraju je Avala dočekala tranziciju u kojoj više nije ni bilo jasno u čiju korist rade uprave društvenih preduzeća.

Čak i čuvene usluge stranim produkcijama koje su realizovane u Avali nisu bile isplative ali su imale svoj rezon – obezbeđivale su državi devizni priliv, a ponekad su naplaćivane i u tehnici koju bi ekipe po završetku snimanja ostavljale kod nas. Tome svemu treba dodati i činjenicu da je Avala u SFRJ imala ozbiljnog konkurenta o dobro organizovanom Jadran filmu.

Međutim, činjenica da Avala film ekonomski gledano od osnivanja predstavlja rupu bez dna ne znači da ona nije ogledalo naše kinematografije koja zbog malog tržišta, i jačeg autorskog u odnosu na repertoarsko usmerenje, i inače dobija državne subvencije. Štaviše, subvencije sada ne obuhvataju samo snimanje filmova već i stimulacije za gledanost i kvalitet, a uskoro će i pružanje usluga strancima biti finansirano državnim novcem. U tom smislu, veliko je pitanje da li je bolje da se državni novac sliva u jedno takvo preduzeće ili u ruke privatnika. Zastupnici privatnika svakako imaju pravo kada pretpostavljaju da ulazak jače konkurencije dovodi do većeg zapošljavanja ljudi u pojedinim sektorima.

Avala film je proizvela više stotina dugometražnih i kratkometražnih, igranih i dokumentarnih filmova. Prvo što je prestala da radi bila je proizvodnja filmova koja je prešla u ruke privatnika. Jasno je koliko novca je ovom odlukom izbačeno iz njenog godišnjeg obrta. Tako smo dobili ovu karikaturu kinematografije sa jako malo pravih producenata i puno jebivetara koji zahvaljujući stranačkoj vezi ili ličnoj popularnosti drže uzde filmskih projekata. Malo ko je srećan sa njima ali da li bi neko odustao od tih firmi i oživeo Avalu kao producenta? Ne.

Ukidanjem jednog glomaznog ali ipak profesionalno ustrojenog preduzeća izgubili smo mnogo. U Avali su nekada Mihiz i Slobodan Selenić, potom Miša Radivojević, čitali scenarije i umetnički rukovodili. Danas nijedna producentska kuća ne samo da nema tako kredibilno umetničko rukovodstvo već takve ljude ni ne zapošljava ni ne konsultuje.

Zatim, tehničke usluge. Deo njih više ne postoji, za sve ostale su se našle alternative. Da li je neko spreman da se usprotivi lobijima koji su u međuvremenu napravili svoje savremenije studije i žrtvuje deo sredstava za produkciju kako bi se Avala renovirala? Ne.

Usluge strancima, po kojima je Avala bila poznata. Jedina konstanta u upravnim odborima FCSa od dolaska SNSa na vlast su lobisti iz tog domena. Da li bi oni bili spremni da program subvencionisanja stranih produkcija bude ekskluzivno vezan za Avalu? Ne.

Dakle, u samom esnafu ne postoji suštinska spremnost da se prepozna korist od Avala filma i jedino što je sada preostalo jeste pokušaj da se nekako izbavi taj filmski fond kako bi se na ispravan način ubuduće čuvao i eksploatisao.

U toj oblasti predstoji nam teška borba. Prvo treba saznati kojim pravima Avala zapravo raspolaže, a zatim i zaštititi ta dela i to ne samo kao informaciju (u smislu da u nekom obliku možemo da ih pogledamo) već i kao autorsko pravo (da se ti filmovi mogu legalno distribuirati i da njihovi autori mogu da dobiju pripadajuće tantijeme) ali i kao artefakt (filmske kopije i sve one forme fizičkog postojanja jednog filmskog dela). Konačno, ako i uspe pokušaj da se ova ostavština izdvoji na licitaciji, postavlja se pitanje ko bi preuzeo dalju brigu o njemu. Moramo imati na umu da se naša kinematografija ne može podičiti ni brigom o novim filmovima.

Cenu ne samo vlasničkog već i bukvalnog prelaska kinematografije u privatne ruke, mi odavno plaćamo, kao autori i kao gledaoci. Samo je sada pomalo tužno kada ta cena pred nama dođe i bukvalno na naplatu.

Dimitrije Vojnov

Friday, April 10, 2015

NAUČNA FANTASTIKA




Protivnici Beograda na vodi grubo se mogu podeliti u tri grupe. 

Prvu grupu čine oni koji vole Savamalu i ne žele da se u njoj nešto ruši i gradi ovaj moderni kompleks.

Drugu grupu čine oni kojima je ideja ovakve gradnje u principu prihvatljiva ali im se ne dopada arhitektonsko i urbanističko rešenje koje je predstavljeno.

Treću grupu čine oni koji nemaju neki profilisan stav prema arhitektonskom rešenju ili pak nemaju ništa protiv njega, ali ne veruju u sposobnost ove vlasti da takav projekat u potpunosti realizuje. To su ljudi koji su se nagledali velikih ideja, napuštenih ili neuspelih, iza kojih su ostale ruševine.

Zapravo, ova treća grupa je verovatno i najveća. Uostalom, teško da protesti beogradskih urbanista mogu da imaju odjeka kod nekoga ko živi u ovom gradu i zna kako su ovo do sada uspešno rešili. Pored srpskog junaštva, Krleža je slobodno mogao da doda i srpski urbanizam u ono čega želi da bude sačuvan.

Ipak, analiza strahova ove treće grupe protivnika Beograda na vodi nudi višeslojnu dijagnozu trenutne faze našeg istorijskog brodoloma. Naime, Srbi su postali narod koji se plaši budućnosti, i otvaranje nove fabrike vide kao uvod u dugi stečaj a gradnju nove kuće kao nastanak buduće ruševine. Strah od budućnosti je prilično opasna stvar – koliko god u duštvu prepunom rent-a-istoričara i prošlost deluje nepredvidivo – budućnost je nešto što ne možemo izbeći.

Za početak, građani masovno poistovećuju izgradnju navodno komercijalno isplativog kompleksa sa političkom odlukom koja zavisi od vlasti, i sa podsmehom gledaju na tobožnje tržišne inicijative poput prodaje stanova u kuli. Kako gledati na takve stvari drugačije kada već decenijama posmatramo političke intervencije u polju ekonomije gde su se spojile najgore tekovine socijalizma poput ispunjavanja interesa vlastodržaca i kapitalizma poput lične pohlepe i svakog zamislivog vida smanjivanja ulaganja i povećavanja zarade – bez prave proizvodnje vrednosti i ikakvog obaziranja na interese zajednice. Teško je poverovati da su sada stvari drugačije, velikim delom i zato što Beograd na vodi za sada uglavnom biva promovisan u aktivnostima vlasti, dočim su investitori mnogo tiši i manje prisutni. Otud nije neočekivano da u ovakvim slučajevima, građani ne znaju koga više treba da se plaše – državnih službenika ili kapitalista koje su oni doveli.

Beograd na vodi je očigledno preveliki projekat da bi građani mogli da dopuste ovoj vlasti da se sa time igra. Ruševine koje bi za njim mogle ostati u slučaju neuspeha su neprihvatljivo velike i na suviše vidnom mestu da bi se takav eksperiment mogao dozvoliti. Naročito moramo povesti računa o tome da i najmanji potres u globalnim političkim i finansijskim tokovima najpre može da se oseti upravo u jednom takvom infrastrukturnom projektu, na periferiji, u para-tržišnim okolnostima.

Očuvanje statusa kvo se u mnogim oblastima našeg života, od Kosova preko reorganizacije sportskih klubova pa do Beograda na vodi nameće kao najpametnije rešenje jer naprosto nismo dovoljno jaki da bismo u bilo kojoj delikatnoj oblasti mogli da izborimo pravo.

No, to ne znači da strah od budućnosti ne treba lečiti. Kada pogledamo naše filmove ili televizijske serije, prošlost dominira čak i nad prikazima sadašnjosti a budućnosti praktično ni nema. Nismo prvo društvo koje je odlučilo da sebe isključivo definiše kroz prošlost ali ako pogledamo najuspešnija, svako od njih je gajilo snažnu viziju budućnosti, bilo da je ona optimistična ili upozoravajuća. Kada je Ministarstvo kulture već raspisalo konkurs za film o Velikom ratu, mogao bi i Grad da raspiše konkurs za film o Beogradu budućnosti, da se ne svede filmografija te vrste na jedno slovo – odličan animirani rad Edit i ja Alekse Gajića.

Budućnost ne možemo da izbegnemo. A pošto je prethodna garnitura već sebe premestila u neki drugi film, bilo bi lepo da imamo šta da gledamo, dok sadašnja luta po žanrovima.

Dimitrije Vojnov 

(Tekst objavljen u Našim novinama)

Friday, April 3, 2015

STVARANJE ISTORIJE




Godišnjica bombardovanja koje se desilo relativno skoro, pre šesnaest godina, još uvek obeležava događaj kog se većina građana dobro seća i samim tim nemamo puno prilike da u medijima slušamo tumačenja raznih srpskih rent-a-istoričara koji inače nastupaju za praznike. To ipak ne znači da sami građani ne doživljavaju svoju prošlost kao stranicu nekog istorijskog udžbenika na kojoj bi se moglo ponešto prepraviti, obrisati ili ispisati ponovo. 

Ne znam šta kažu istraživanja, ali verujem da su Srbi na vrhu liste naroda koji veliki deo vremena provode zamišljajući i diskutujući kako bi im izgledala sadašnjost da su se neke stvari drugačije odigrale u prošlosti. Samo o bombardovanju postoji niz teorija – šta bi bilo da je Milošević poslušao Momčila Perišića, šta bi bilo da je izdržao još mesec dana bombardovanja, kako bi izgledalo da je NATO poslao pešadiju na Kosovo i da li bi to smeo da uradi itd.

Ovih dana u srpske knjižare stiže roman Stivena Fraja „Stvaranje istorije“, izuzetan višeslojni naučnofantastični triler nastao u kulturi koja razmatranje alternativnih istorija vidi pre svega kao zabavu ali i kao način da se steknu neke pouke. Glavni junak ovog romana je istoričar koji priprema doktorat o Hitlerovom najranijem detinjstvu. Kao najvećeg eksperta za Hitlerovo rođenje kontaktira ga fizičar sa traumom iz Aušvica i predlaže mu da uz pomoć mašine slične vremeplovu učine da beba Adolf ni ne dođe na svet. Kada im to uspe i promeni se tok istorije, ispostavlja se da je do nacizma ipak došlo, samo pod vođstvom mnogo pametnijih i opasnijih lidera...

Jedna od poenti Frajevog izuzetnog romana jeste da tako krupni istorijski događaji kao što je dolazak nacista na vlast ili Drugi svetski rat nisu bazirani na harizmi jednog čoveka već na duboko ukorenjenim i nataloženim frustracijama, ekonomskim i političkim vrtloženjima, i samim tim su neizbežni.

Dakle, bombardovanje Jugoslavije i njegove posledice možda su mogle imati drugačiji kalendar i nešto drugačiji redosled poteza zapadnih sila, ali suštinski sve to se moralo desiti. Na takav način moramo gledati i na farsu oko Šešeljevog povratka u Hag koja je počela pre nekoliko dana.

Potpuno je jasno da su pozivi da se Šešelj vrati u Hag usmereni ka povećavanju radne temperature u srpskom društvu i da im je cilj provokacija, kako Vlade tako i opozicije. Ono što se postavlja kao pitanje – čime su Naprednjaci kao najposlušnija srpska garnitura do sada zaslužili ovu neprijatnost?

Nažalost, suština svake politike koja se u Srbiji danas vodi mora biti antizapadna. Čak i kad je sprovodi garnitura sa najviše strpljenja, sluha i oduševljenosti Zapadom, ona mora biti antizapadna pre svega zato što se druga strana ponaša antisrpski. Zapad sa nama neprestano komunicira uslovljavanjem, pritiscima, neprincipijelnim proširivanjem zahteva i naši političari imaju sužen manevarski prostor – mogu ispunjavati ono što se traži ili ne, ali će sve što rade, kako god okrenu biti ispunjeno poniženjem i gorčinom.

Na duže staze, takav položaj daje razloge za optimizam. Koliku god štetu nanose srpski političari koji ispunjavaju hirove Zapada i razaraju državu, sve što su učinili ispunjeno je osećajem nepravde. Otud, čim se bude otvorila prilika da se nešto od toga promeni, bićemo spremni.

Taj osećaj nepravde ipak ne znači da sa ustupcima treba nastavljati. Realpolitička pretpostavka ranijih garnitura da sa osetljivim pitanjima treba razvlačiti jer će naši protivnici vremenom slabiti a naši prijatelji i/ili njihovi protivnici jačati, ispostavila se kao tačna. Nažalost, ustupci učinjeni u međuvremenu oslabili su Srbiju do tačke da tu promenu odnosa snaga ne može da iskoristi.

Ipak, proteklih četvrt veka vaspitani smo da su pojedini odnosi Srba i Zapada svojevrsni evergrin. Ako nas je Istorija, učiteljica života, ičemu naučila do sada jeste da nije problem u nama nego u njima. Ipak, ako se plašimo neprijatnog raskida, uvek možemo slagati da je problem u nama, i da zavidimo onima koji će nas naslediti u odnosima sa Zapadom, recimo Ukrajincima.

Dimitrije Vojnov

(Tekst objavljen u Našim novinama)