Monday, July 28, 2014

FAREWELL TO THE PIONEER



James Garner (1928- 2014) was one of those great actors like Cary Grant who made acting seem effortless and easy, like a skill which doesn’t require any special technique. Unlike Grant, however, Garner never managed to institutionalize his simple but convincing style of acting and critics never tried to probe into his charm and uncover his unique poetics. Instead, he was treated as a dependable professional and one of the first movie stars to work for television without being “reduced” to it.

Still, looking at Garner’s opus as a whole, we see an actor who may have mostly played charming cowboys and cynical detectives, the defining figures of those respective genres, but who has also  contributed to the transformation of those very genres as well.

Garner has entered the industry during the studio-system in which actors were still contract-bound to the studios. He was one of the first ones to protest against thus imposed limitations and it may have limited his work while he was signed to Warners.

However, Garner soon managed to establish himself in three most commercial genres – war movie, crime movie and western, with occasional diversions to Cary Grant’s domain – romantic comedy.

In each of the three genres, he went through three phases – classic, modernist, and deconstructivist.

In the realm of war movies, Garner’s classic phase is marked by “Darby’s Rangers”, by William A Wellman, and the often screened classic “The Great Escape”, by John Sturges. His modernist phase is represented by the film “36 Hours” by George Seaton, and the deconstructivist one in “The Americanization of Emily”, by Arthur Hiller, written by Paddy Chayefsky, known for his subversive ways. “36 Hours” is one of the most sophisticated thrillers on the Second World War, while “The Americanization of Emily” is a story – now more relevant than ever – about a propaganda officer who must leave the safety of war-time London to go to battlefield. This movie has echoed far and wide – this year’s blockbuster “Edge of Tomorrow”, starring Tom Cruise, relies largely on the Hiller’s work and Garner’s humour in the creation of the main character.

When it came to crime movies – Garner played classics, such as Chandler’s “Marlowe”, by Paul Bogart, while he did deconstruction in his final crime movie “Twilight”, with Paul Newman who rounded off the story of his hero Lew Harper (based on MacDonald’s literary character Lew Archer), while Garner did the same to the whole range of his cynical detectives from Marlowe to Jim Rockford. The key intervention is that the end of “Twilight” reveals his detective to be the main culprit.

In westerns, Garner went through classic stage in Sturges’ “Hour of the Gun”, and then comical deconstruction in Burt Kennedy’s “Support Your Local Gunfighter”, successfully touching upon spaghetti-western as well in “A Man Called Sledge”, by Vic Morrow.

Still, if only one Garner’s western is to be singled out as a lasting value, it would be “Skin Game”, a superior and politically incorrect predecessor of Tarantino’s “Django Unchained”, in which Garner plays a white con artist travelling around the South, selling his free black friend as a slave. At the time of its premiere, this film caused discomfort, and is yet to be fully rediscovered.

Ever since his very beginnings, Garner also worked for television, literally witnessing its development. From the fifties on, he starred in western series, “Maverick” above anything else, at the time of networks’ assembly-line programme manufacturing.

As an already established movie star, Garner returned to television in a series about the detective Jim Rockford. At the time the television was trying to turn to more expensive and more ambitious “events” with big stars. The switch from theatrical movies to television may have easily caused the “drop of Garner’s shares” in the movie world.

Finally, Garner was one of the first ones to play in the exclusive HBO productions at the end of the eighties and the beginning of the nineties. One could say that Garner was present in every stage of the development of television drama.

Still, Garner was more than a pioneer of television drama and of the deconstruction of genres. He also introduced an acting model of a charming and witty action hero, later to be globalized by Mel Gibson and Bruce Willis. No wonder that it was Maverick that Mel Gibson played in the big screen remake, or to be more precise - the extension directed by Richard Donner, right alongside Garner himself.

If Garner’s career is to be summed up in one movie, that would be Blake Edwards’ “Sunset”. It is a wonderful, underrated film in which Garner plays Wyatt Earp (as he did in Sturges’ “Hour of a Gun”) and Bruce Willis the famous western actor Tom Mix. In this fictional story with historical personae, Wyatt Earp and Tom Mix join forces to solve a murder committed under the veil of conspiracy made by decadent founding fathers of Hollywood. This film represents a mixture of western, detective movie, genre deconstruction and the initiation of a successor who learned the trade on TV before graduating to cinema.

If you wish to mark this sad occasion with a Garner’s movie, go for “Sunset”. His other classics will be played on various other occasions anyway.


Dimitrije Vojnov

Saturday, July 19, 2014

EKONOMIJA ČITANJA






Kao što je Sajam knjiga postao manifestacija na kojoj se obavi veliki deo godišnje trgovine knjigama, tako je i leto postalo period kada se najviše čita. Pored ekonomisanja novcem, čitaoci dakle ekonomišu i svojim vremenom. Dok je kupovina knjiga na Sajmu u principu opravdan manevar koji može vrlo povoljno uticati na kućne biblioteke građana jer tamo mogu pronaći i aktuelnu produkciju i antikvarne knjige, i mnogo toga što nije u redovnoj ponudi knjižara ili barem nije izloženo na vidnom mestu, čitanje tokom leta može imati ozbiljnije posledice.

Naime, građani su preko godine zasićeni zurenjem u ekrane na poslu i čitanje raznih parametara na raznim uređajima tako da čitanje štampanih formi u slobodno vreme predstavlja luksuz koji mnogi sebi ne mogu da dozvole. Međutim, pauze poput vožnje gradskim prevozom, letnji odmori, boravak na plaži, van posla i grada, otvaraju mogućnost da se čovek lati knjige. Otud je određena forma literature i dobila naziv „knjige za plažu“, što može imati i pežorativnu dimenziju. I zbilja, pod takvim štivom se obično smatraju knjige koje ne zahtevaju preveliku pažnju, ne teraju na duboko razmišljanje niti bude mučna osećanja. No, kada je čovek preko godine zasićen čitanjem svega sem knjiga, nema razloga da se mentalno štedi čitajući na plaži.

Svakako da čitanje na odmoru, na kupalištu ili u nekom ugostiteljskom objektu ne podrazumeva nošenje beležnice, sporedne literature i podvlačenje, ali ne mora automatski biti vezano za šund-literaturu koja se već jako dugo podvaljuje kao prijatno štivo.

Nekoliko knjiga ovog leta mogu spojiti „lepo i korisno“, u dinamičnoj formi ponuditi sadržaj koji će na kraju ipak oplemeniti čitaoca. Oni koji vole da recimo čitaju duhovite rukopise ne bi smeli da propuste roman Branka Dimitrijevića „Osveta Malog princa“, izdanje Čarobne knjige. Za razliku od ranijih Dimitrijevićevih romana čija se fabula lako mogla prepričati, između ostalog i zato što je on po struci dramaturg i radnja mu je uvek ispred pripovedanja, u ovom ostvarenju čini sve obrnuto. Dimitrijević piše rukopisom koji je vrlo blizak Vudiju Alenu koji je, kao što znamo pored filma i teatra, ostavio i simpatičnu literarnu zaostavštinu. Međutim, vudialenovski rukopis je u ovom slučaju iskorišćen za pričanje jedne uzbudljive mentalitetske priče koja po strukturi i entropičnosti podseća na Tomasa Pinčona. A ako uporedite naslovne strane Dimitrijevićeve „Osvete“ i Pinčonovoe „Skrivene mane“, videćete da je i sam izdavač aludirao na ovu vezu. Prava je šteta što NINov žiri nije prepoznao kvalitet Dimitrijevićevog dela, naročito jer je prošle godine bio senzibiliziran za ovu vrstu poetike i podržao neuporedivo inferiorniji roman Slobodana Vladušića „Mi, izbrisani“. „Osveta Malog princa“ je savršeno lokalizovano ukrštanje Vudija Alena i Tomasa Pinčona, štivo za ljude koji imaju smisao za humor, radoznalost i popularnu kulturu.

Iako nisam preveliki ljubitelj slučajeva kada pisac „visoke književnosti“ radi krimić – „Crveni april“ Santjaga Ronkarolja, u izdanju Lagune, pokazuje da se ovaj peruanski laureat vešto snašao u žanru a da se pritom nije lišio ubitačne socijalne kritike i kopanja po ožiljcima koje su u peruanskom društvu ostavili represivni postupci režima protiv pobunjenih levičara. Za razliku od „pisaca visoke književnosti“ koji se obično služe konvencijama kriminalističkog romana kao kosturom za svoje ideološke rasprave i na kraju završavaju sa raslojenim delima u kojima struktura nema nikakve veze sa sadržajem i vice versa – „Crveni april“ zbilja jeste punokrvni krimić, možda baš zato što je osnovna piščeva tema – zločin.

Srbi pišu sve više krimića. Neki od njih poput „Tito je umro“ Mirjane Novaković čak uspevaju da zaintrigiraju. Ali ipak Skandinavci i na filmu i u književnosti još uvek uspešnije prikazuju srpske kriminalce od naših autora. Laguna je nedavno objavila roman „Laka lova“ Jensa Lapidusa koji je u našim knjižarama bio donedavno dostupan u jako kvalitetnom izdanju VBZa sa ozbiljnim prevodom i anotacijama. Izuzev čudnog izbora imena, nekadašnji advokat a sada krimi-pisac Lapidus vrlo ubedljivo prikazuje srpsku mafiju u Švedskoj koja je u vreme Joksine vladavine uspela da ostvari dominaciju. Ipak, u korenu priče je jedna od tema koja se neumitno uvek otvara a to je da li je moguće kriminalu prići kao čistom biznisu ili on mora ishodovati u nasilju. Lapidusovi romani su postigli ogroman uspeh. A ekranizacija ovog romana je započela veliki uspon švedskog reditelja Danijela Espinoze.

Konačno, udruženo izdanje Evro Đuntija i Blica „Dosije Snouden“ Luka Hardinga, predstavlja vrlo poučno štivo iz najmanje dva aspekta. Pitkim i argumentovanim rukopisom objašnjeno je ko je Snouden, šta je otkrio, na koji način je čitava planeta bila pod nadzorom i ono što je najvažnije – kako nastaju novinarska remek-dela poput onog koje su napravili Glen Grinvald i Gardijanova ekipa. Harding se služi dokumentima ali se „Dosije Snouden“ čita kao triler.

Kao što se dinamika čitanja i trgovine knjigama menja, tako se očigledno adaptiraju i pisci. Ove preporuke navide dela i autore koji su se izrazili „letnje“ a nisu izgubili na svojoj „kaloričnosti“.

Dimitrije Vojnov



(Šira verzija teksta objavljenog u Novinama Novosadskim)

Friday, July 18, 2014

GOSPODAREVO SIROČE




Izašlo je srpsko izdanje romana “Gospodarevo siroče” Adama Džonsona, nagrađenog Pulicerom, čija je osnovna tema dinamika zatvorenih, represivnih režima, data na primeru Severne Koreje. Džonsonova literarna imaginacija je nesputana tako da je u vreme britanskog izdanja, dugogodišnja dopisnica iz Seula, Barbara Demik morala da napiše prikaz u Gardijanu u kome je naglasila da je roman izvaredan ali da mnoge stvari u njemu naprosto nisu istinite i da su plod piščeve mašte.

Zašto je Barbara Demik morala to da napiše? Zar se ne podrazumeva da čitaoci mogu da razluče stvarnost od fikcije, verovatno od neverovatnog i moguće od nemogućeg? Mogu, osim u slučaju Severne Koreje u kojoj postoji toliko neverovatnih pojava, i toliko bizarnih glasina, pa stoga sve deluje i moguće i uverljivo.

U jednoj upečatljivoj situaciji u romanu, grupa severnokorejskih zvaničnika leti zastarelim “iljušinom” za Ameriku. Na tom putu sleću na jedno rusko ostrvo da dopune gorivo i dok aerodromsko osoblje fascinirano gleda njihov stari avion, ubeđeno da je poslednji primerak tog modela odavno pao negde u bespućima Afrike, Severnokorejac im kaže da mu je žao što je čuo da njihova zemlja više nije u stanju da proizvede takav aparat ali da je Severna Koreja u stanju da na svojim plećima poslednja nosi ideju komunizma.

Ova razmena deluje apsurdno, i u duhu severnokorejske propagande. Naročito jer znamo da je “iljušin” posle tog modela napravio niz novijih i da je ruska avio-industrija u stanju da proizvede avion. Međutim, ovaj dijalog je višeslojan i govori o tome da Severnokorejac vidi kako je sa nestankom Sovjetskog Saveza, Rusija izgubila svoju ideologiju, svoj “narativ”, i da je prešavši u vode političkog pragmatizma, izgubila bitku jer je njen glavni protivnik na Zapadu itekako zadržao i svoju ideologiju i svoje narative.

Zapad je intenzivno radio na tome da iskoreni ideologije u svim drugim zemljama na koje planira da vrši uticaj, a to je vešto uradio zastupanjem ideje “političkog pragmatizma” koja zapravo ne znači ništa a deluje jako zavodljivo. Otud danas svaki taksista zna citate o tome kako nema tradicionalnih prijatelja već samo interesa, kako se trebalo ugledati na Čehe i sl. dočim se zapadni političari sve više vraćaju potpuno obrnutim paradigmama Karla Šmita.

U jednoj drugoj situaciji u romanu, stariji kadar objašnjava glavnom junaku kako se SAD i Severna Koreja razlikuju po tome “što se u SAD ceni čovek a u Severnoj Koreji priča”. Dakle, u SAD se veruje pojedincu, njegovom iskustvu i kredibilitetu, a u Severnoj Koreji priči koja ga okružuje. U tome je međutim Džonson pogrešio. Danas se i u SAD veruje više priči nego čoveku, barem kada je u pitanju Srbija.

Nukleus Naprednjaka čine ljudi koji kao pojedinci nisu imali šta da traže kao saradnici SAD. Ali kada su sebe uklopili u evrointegracijsku priču, postali su prihvaćeni na isti način kao što Džonsonov junak pobegne iz zatvora tako što ubije oficira u rudnom kopu, obuče njegovu uniformu, izađe na površinu i počne da komanduje a niko ne sme da mu se usprotivi iako vidi da to nije isti čovek. Međutim, nije važno što je drugi čovek ako je “priča” na njegovoj strani.

Slično Džonsonovim junacima, tako su prošli i srpski evrointegracijski političari. Samo je jednog dana neko obukao njihova odela i više niko nije dovodio u pitanje da li su to isti ljudi. Na mikronivou najbolji primer je Lazar Krstić. Zar nije Krstićeva priča do u zarez ista kao priča Božidara Đelića? Mladi ekonomski stručnjak koji napušta dobro plaćeni posao i vraća se u zemlju da bi je izbavio od ekonomskog kolapsa. Sve je identično, samo što u tom odelu i u toj priči nije Đelić nego je Krstić.

Međutim, Krstićev odlazak sada otvara mogućnost da se ne menja samo čovek u uniformi  već da se možda interveniše i na nivou same priče. Naša situacija se od severnokorejske razlikovala utoliko što je kod nas ipak bilo nemoguće da se Đelić zameni Krstićem a da narod nastavi da veruje da je to isti čovek. Ipak, bilo je moguće zameniti ih a da i narod i stranci veruju da sve sem pojedinca ostaje isto.

Suptilna i vrlo melodramatična tenzija prilikom davanja ostavke u kojoj je Krstić ukrstio koplja sa Vulinom u takmičenju za najbolji opis “Premijerove ljubavi za narod u vreme razlaza”, pokazuje da se dešavaju određene korekcije u političkom kursu. Iako Krstićeva priča o “mekom srcu” Premijera koji ne želi da smanjuje penzije i otpušta ljude nikada neće moći da dobaci do Vulinovog vapaja - iz dana Briselskog sporazuma - kako nikome neće dozvoliti da voli Srbe sa Kosova više od njega - “osim Vučiću”, poruka je vrlo slična. Vulin i Krstić se osetili potrebu da odu onda kada nisu ispunili svoje preuzete obaveze, prema Srbima sa Kosova odnosno prema MMFu. Ipak, obe ove ostavke su imale retoriku momka koji ubeđuje devojku da je ostavlja jer je problem u njemu a ne u njoj. A dalji razvoj situacije je pokazao da su oni koji odlaze ipak na kraju prihvatali neumitnost pat-pozicije, pa ne bi čudilo da i Krstić na neki način ostane u blizini kao Vulin. Uostalom, Đelićev slučaj je pokazao da se i posle napuštanja funkcije spasioca još dugo može orbitirati na raznim drugim pozicijama. 

Sada možda prisustvujemo promeni priče, u kojoj sve postaje različito, samo ljudi ostaju isti. Reakcije resornih ministara sugerišu da je sadašnje “umekšavanje” ekonomskih mera u odnosu na reformska obećanja ekvivalentno Briselskom sporazumu u odnosu na Kosovski zavet. Krstić nije imao obraza da prođe kroz to, ali Vučić i Nikolić jesu. I ne vide razlog da to ne ponove.

Dimitrije Vojnov

(Tekst objavljen u Našim novinama) 

Monday, July 14, 2014

KO PSUJE ZLO NE MISLI




Zabrana psovanja u Rusiji deluje podjednako bizarno i asptraktno kao i tamošnja zabrana „propagiranja homoseksualizma“. Dakle, proskribuju se određene forme ispoljavanja jezika i seksualnosti iako se jasno sama supstanca tih zabranjenih činova ne može ukloniti. U slučaju, kako rekoh, krajnje apstraktne zabrane „propagiranja homoseksualizma“ koja ne podrazumeva i kriminalizaciju same homoseksualnosti, možemo prepoznati gest kojim Rusija „pokazuje zube Zapadu“ i besmislenim zakonom, koji je podložan različitim interpretacijama, nadoknađuje nespremnost da se ratno angažuje u Siriji, tada godućem žarištu, Stoga i zabrana psovanja koincidira sa eventuanlnom tzv. „donbaskom izdajom“ odnosno podbunjivanjem naroda u Ukrajini i potonjim ukidanjem podrške za njihove ciljeve kada je vrag odneo šalu, prolivena krv i stvorena atmsofera neumitne odmazde.

Psovanje je dakle zabranjeno ali nisu zabranjeni događaji koji mogu navesti čoveka da opsuje. Slično kao i u slučaju „homoseksualizma“.

Zabrana psovanja u medijima i umetničkim formama deluje kao prilično bizaran zakon ali ona u sebi ima veliki populistički kapacitet, naročito među konzervativnijim i starijim glasačima. Putin evidentno pokušava da oformi ideologiju kako bi i na tom polju mogao da parira Zapadu, i njeni oslonci su porodica, država i tradicionalistički kulturni obrasci.

Dok je populizam zabrane „propagiranja homoseksualizma“ u sebi nosio predznak udara na liberalne vrednosti koje promoviše Zapad, a naročito na njihov kompromitovani mit „ljudskih prava“, zabrana psovanja zapravo predstavlja pokušaj da se ukaže na interni problem erozije nacionalne kulture koja je u Rusiji takođe pod udarom konzumerizma, kojekakvog šunda i toksičnih televizijskih sadržaja. Dakle, zabrana psovanja usmerena je na lokalni problem ali sama po sebi ne može da istera sve demone sa ruske medijske scene.

Naprosto, previše zapadnog eskapističkog otpada je izvezeno u Istočnu Evropu da bi se taj problem lako rešio. Tehnički, i u srpskim rijaliti emisijama psovke ne mogu da se čuju, prekrivene su pištanjem, ali to „sakrivanje“ psovke je performativ – iako ne čujemo šta su učesnici rekli nama je dovoljno nagovešteno da sami rekonstruišemo celu reč. Dakle, pištanje ne samo da ne prikriva psovku već je i akcentuje.

Ulazak toksičnog medijskog otpada sa Zapada u formi tabloida ili rijaliti emisija bio je poguban iz prostog razloga što je prenet iz društava sa visokim stepenom socijalizacije i zaposlenosti u predele kojima vlada ekonomski kolaps. Odjednom je materijal koji je služio kao „slatki greh“ zaposlenih i emancipovanih odnosno „opijum za mase sa socijalnog dna“ došao u društva gde se nametnuo kao jedna od dominantnih formi javnog života.

Kao i u svakodnevici, tako i u medijima, pa i umetnosti, psovka je posledica a ne uzrok. Retko ko psuje preventivno. Međutim, isto tako, kada psovke postanu osnovni način izražavanja, podiže se „radna temperatura“ i za problematično delovanje.

Zato, čak i da nema oportune dnevnopolitičke agende Putinovog režima, zakon o zabrani psovanja mahom leči posledicu i vrlo malo vrši prevenciju daljeg razbuktavanja uzroka.

Ipak, pogrešan način na koji su se Rusi uhvatii u koštac sa erozijom svoje kulture i sistema vrednosti, ne znači da drugi, među njima i mi, ne treba da razmislimo o nekim merama. Samo što one ne treba da budu bizarne, iskorišćene za maskiranje drugih političkih promašaja, već autentične i promišljene.

Društvo sa erodiralom kulturom uostalom ni ne vredi braniti na drugim frontovima, tim Čerčilovim citatom nam je ionako napunjena glava prošle godine kada su umetnici tražili još novca za svoje projekte. Ti projekti nam nisu značajno unapredili kulturu ali smo bar naučili jedan inspirativan citat.

Dimitrije Vojnov

(Šira verzija teksta objavljenog u Novinama Novosadskim)

 

Friday, July 11, 2014

TAKSIMETAR





Proteklih dana na internetu smo bili preplavljeni novim reklamama za Jugoslovensko dramsko pozorište u kojima se simulira „skrivena kamera“ – glumci voze taksi i prepričavaju građanima zanimljive zaplete pozorišnih drama „kao da su se njima desili“ a na kraju vožnje im odaju da je reč o skrivenoj kameri, promotivnoj akciji i pozivaju ih da dođu u pozorište i pogledaju tu priču u adekvatnoj interpretaciji.

Ova populistička marketinška akcija umnogome podseća na kampanju Beogradske filharmonije od pre nekoliko godina u kojoj su oni pokušavali da izazovu „grižu savesti“ građana što ne dolaze, serijom agresivnih i besmislenih gestova, od iznenadnih svirki pred kafićima na Dorćolu do bilborda na kojima pitaju građane prepoznaju li prvu violinu Filharmonije.

Posle inicijalnog malograđanskog oduševljenja kampanjom Filharmonije, neumitno je došlo i do smirene procene njenog pogubnog efekta koji inače nije samo lokalni fenomen. Naime, pre nekoliko godina su i brojni američki filharmonijski orkestri kritikovani zbog toga što su u pokušaju reklamiranja svog rada pribegli populizmu i pravili velike ustupke na planu repertoara.

Nesporno je da bi građani trebalo da nekada u životu posete Filharmoniju, barem da vide kako izgleda i gde se nalazi, ali smatram da je to prevashodno zadatak školskog sistema, dakle da deca treba da budu inicirana i naviknuta da prate dešavanja u kulturi. 

Međutim, onda se akcija popularizacije radi sistemski a ne površno kroz vic-reklame. Naime, ako pažljivo analiziramo reklamu za JDP videćemo da je ona učinila sve nasuprot principima na kojima je ta kuća podignuta. Glumci su u ovim reklamama svedeni na zabavljače, kafanski kliše – „glumac, kaži nešto smešno“ doveden je do paroksizma. Ako tome dodamo da su glumeći likove i uvodeći putnike u zaplet komada promovisali svoj teatar, onda su ga lažno reklamirali. Naime, u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, publika može pogledati briljantnu postavku „Otela“ ali predstava Miloša Lolića sasvim sigurno nije za onoga koga je zainteresovalo šta će biti na kraju priče o crncu koji je zavoleo devojku iz ugledne kuće.

Promovisati JDP kao pozorište u koje treba doći da bi se videlo „šta će da se desi na kraju komada“ isto je kao promovisati Mercedes u reklami koja kaže da je dobro imati bilo kakav auto.

Međutim, u zemlji u kojoj se i Mercedes, auto za čiju se cenu ne pita, promoviše reklamama u kojima se objašnjava kako se može uzeti na male mesečne rate, nema razloga da se i JDP ne svede na „muzejsko pozorište“ iako ono to nije, od svog osnivanja do danas.

Kada na to sve dodamo da je kampanja počela na kraju sezone, dakle onda kada narod eventualno nadahnut viralnim videom zapravo ni nema puno prilike da ide u pozorište, reklo bi se da ove reklame više služe za egzibiciju marketinškoj agenciji, kako bi popravila imidž ove prokazane profesije koja je kod nas godinama bila neraskidivo vezana sa najkorumpiranijim segmentima politike i medija, nego samom JDPu.

To nas dovodi do završnog obrta koji vrca od dramske ironije. Naime, ugledno pozorište koje se diči komadima u kojima preispituje razna životna, filozofska i istorijska pitanja služi kao svojevrsni smokvin list za fejslifting imidža jedne marketinške kuće, čime ozbiljno diskredituje svaki svoj pokušaj socijalnog angažmana i progresivnosti.

No, pozorište i marketing su odavno postali interna šala ljudi na vlasti, nekada onih koji su bili lojalni DSu, sada onih koje nije stid da budu lojalni ovom novom sistemu u kome postoji samo jedna partija, pa samim tim ne čudi da se stvara sinergija tog umetničko-marketinškog kompleksa.

Naime, i jedni i drugi zapravo svoju „umetnost“ baziraju na državnim subvencijama, jedni oslanjajući se na javno finansiranje, drugi radeći za javna preduzeća. Ovim prvim smo međutim verovali da su stvarno umetnici, a da im mi svojim porezom kupujemo autonomiju. Ovim drugim nismo verovali ništa jer su političke veze upadljivo uticale na to ih javna preduzeća biraju za svoje saradnike.

Sada se to sve izmešalo, pitanje je samo da li se vožnja završila ili tek počinje. U svakom slučaju, znamo da nije besplatna.

Dimitrije Vojnov



(Tekst objavljen u Našim novinama)