Saturday, June 28, 2014

DVA LICA IZDAJE





Prošle godine, u skladu sa politikom nove desne Vlade u Južnoj Koreji, tamošnja kinematografija kritikovana je zbog nekoliko filmova koji su prikazivali severnokorejske agente kao heroje, čak su ih u pojedinim naslovima igrale najveće mlade zvezde. Naravno, odnos između Južne i Severne Koreje je vrlo specifičan zbog toga što je narativ o „ujedinjenju“ vrlo prisutan. Samim tim, južnokorejski filmovi uvek prave diferencijaciju između severnokorejskih junaka koji su žrtve i drugih koji su zločinci. Štaviše, ta podela ume da bude još suptilnija – naime, u južnokorejskom filmu moguće je sresti lik „Severnjaka idealiste“ nasuprot njegovom antiopodu „Severnjaku oportunisti“, iako se „idealizam“ vezuje za specifičnu lokalnu formu staljinizma. Otud, postavlja se pitanje zašto je ovih nekoliko filmova izazvalo reakciju režimske javnosti?

Osnovni razlog je to što su u ovim filmovima infiltrirani „časni“ agenti severnokorejske tajne službe u interakciji sa južnokorejskim građanima pokazali neiskvarenost i osećaj časti i solidarnosti svojstven komunizmu koji su oni u kapitalizmu izgubili.

Sličnu postavku ima i izvanredna televizijska serija „Amerikanci“. Po modelu „Sopranosa“, ova serija govori o ljudima koji uprkos svom surovom i nelegalnom poslu i dalje ne mogu da pobegnu od porodičnih problema sa kojima se svako može identifikovati, koliko god „običan“ život vodio. U ovoj priči o paru sovjetskih tajnih agenata koji su tokom šezdesetih infiltrirani u Ameriku da dejstvuju pod krinkom „običnih građana iz srednje klase“ nastanjenih u predgrađu, akcenat je na špijunskim intrigama i trilerskim situacijama, ali kako serija odmiče tako se sve više profiliše i njihovo sve žešće socijalističko gađenje nad američkim konzumerizmom i verskim fundamentalizmom.

Dakle, „Amerikanci“ poput prošlogodišnjih južnokorejskih filmova koriste likove „izdajnika“, „petokolonaša“ i „ubačenih elemenata“ kako bi preispitali kontradikcije društva u kome nastaju. Naravno, ima i obrnutih primera poput nagrađene serije „Domovina“ koje istu tu temu koriste za produbljivanje jaza među kulturama, zagrevanje političke atmosfere i reafirmaciju etničkih predrasuda. No, nesumnjivo je prisutan talas preispitivanja vlastitih vrednosti iz vizure „neprijatelja“.

U isto vreme, iz Poljske dolazi film o Rišardu Kuklinskom, na Zapadu distribuiran pod naslovom „Džek Strong“ što je bilo šifrovano ime ovog izdajnika u američkoj službi. Slučaj Rišarda Kuklinskog je svojevrsna preteča Edvarda Snoudena, ako je verovati reditelju filma Vladislavu Pasikovskom – on je naime prepoznao ofanzivne planove Varšavskog pakta pod vođstvom maršala Kulikova, jastreba u sovjetskim redovima, i predao ih Zapadu. A potom se angažovao i u vezi sa pobunom Solidarnosti.

Međutim, sam slučaj Kuklinskog je daleko složeniji od onoga što je Pasikovski pokazao jer se opredelio da prikaže ovog izdajnika kao heroja Hladnog rata. Poređenje sa Bondom bi bilo netačno i neprecizno, ipak je reč o filmu nadahnutom istinitm događajima, ali je Pasikovski učinio dosta da Kuklinskog prikaže kao veštog „hladnog ratnika“, svakako plićeg od Le Kareovih kreacija, čime stvara redak primer filma u kome jedna država predstavlja čoveka koji ju je izdao kao heroja.

Kad u kontekstu filma kažem „država“ onda pre svega mislim na opštu „etatističku“ atmosferu koju stvara Pasikovski nastupajući iz pozicije reditelja koji formuliše „zvanični narativ“ i sagledava slučaj iz „državotvornog ugla“. Uostalom film je pomogla i poljska država kroz svoj filmski centar.

Ekscesi sličnog tipa su se ponekad igrom slučaja dešavali za vreme Hladnog rata, ali u nekim krajnje marginalnim slučajevima. Recimo, Čehoslovaci su tokom šezdesetih prodali zapadnim distributerima jedan svoj film u kome se varšavski bezbednjaci bave ubačenom zapadnom agenturom, da bi kroz relativno male montažne intervencije, taj film bio eksploatisan na Zapadu kao priča o ubacivanju njihovih agenata na Istok. U slučaju tog filma Jindriha Polaka, očigledno je da struktura nije bila dovoljno čvrsta u pogledu definisanja glavnih junaka, previše se bavio „negativcima sa Zapada“ a premalo češkim agentima i lako je bilo pretvoriti glavnog negativca u heroja kroz male intervencije u montaži i nahsinhronizaciji. 

Olako bismo mogli objasniti apsurd oko Kuklinskog time što je poljska politička paradigma do te mere izmenjena da je neko ko je pre trideset godina osuđen na smrt sada tretiran kao heroj. Međutim, nije baš tako. Naime, ni Leh Valensa nije želeo da pomiluje Kuklinskom, samo mu je smanjena kazna, a njegova puna rehabilitacija je učinjena tek kada je postala uslov za prijem Poljske u NATO. U periodu najveće antikomunističke histerije, posle pada Berlinskog zida, više Poljaka je smatralo Kuklinskog izdajnikom nego patriotom.

Jedan od glavnih navodnih motiva izdaje Rišarda Kuklinskog bila je dominacija Varšavskog pakta nad Poljskog, njenom Armijom i suverenitetom. Na kraju je Kuklinski završio kao moneta za potkusurivanje prilikom prijema Poljske u drugi vojni savez, a Zbignjev Bžežinski ga je proglasio „prvim poljskim oficirom u NATO“.

Ta dramska ironija da je jednog oficira motivisala submisivnost vlastite države supranacionalnom vojnom savezu da je izda kako bi ona na kraju završila u drugoj alijansi sličnih ambicija i odnosa prema suverenitetu, izmiče Pasikovskom. Zato je njegov „Džek Strong“ inferiorano rad u odnosu na „Amerikance“ ili nove južnokorejske filmove i biće upamćen kao redak primer dela nacionalne kinematografije u kome se glorifikuje izdajnik.

Uprkos otporu poljske levice, istraživanja javnog mnjenja pokazuju da se mišljenje građana polako okreće u korist Kuklinskog, pa je verovatno i ovaj film deo šireg projekta senzbilizacije građanstva.

Rečju, poslednjih nekoliko godina živimo u epohi u kojoj izdajnici postaju heroji, jednim velikim delom zato što se menjaju odnosi prema suverenitetu i nacionalnim interesima. Međutim, dok je u sofisticiranijim popularnim kulturama oni javljaju kao „manjina“ kroz čiju se prizmu sagledavaju društvene kontradikcije, u „kolonizovanim kulturama“ Istočne Evrope koje u tom domenu još uvek jedva dobacuju do nivoa zapadnog bofla, oni postaju heroji kako bi se ozvaničili novi politički horizonti.

Situacija na terenu je još složenija sa ličnostima kao što Čelzi Mening i Edvard Snouden koji su uspeli da istovremeno budu i izdajnici i patriote. Međutim, pošto su obojica imali veze sa jedinom supersilom, i njihova sudbina i status imaju šire globalne implikacije, pa samim tim dobročinstvo izdaje preteže nad njenom krivicom. Kuklinski je uprkos svim kontroverzama imao potencijala da bude produbljen kao lik do tih dimenzija ali se Pasikovski držao jednostavnih hladnoratovskih odgovora.

Južnokorejski primer, međutim, pokazuje da i u naizgled najjednostavnijoj situaciji, kada se na suprotnim stranama nađu jedna od najzatvorenijih i najskromnijih država i jedna od najrazvijenijih i tehnološki najnaprednijih, jednostavnog odgovora nema i da je u savremenom svetu sve teže prepoznati pravog heroja.

Dimitrije Vojnov 

(Šira verzija teksta objavljenog u Novinama Novosadskim)

Friday, June 27, 2014

ĐINĐUVE









Brazil je zemlja sa sto devedeset miliona stanovnika. Svi su očekivali da će pažnja tih ljudi biti fokusirana na dvadeset tri igrača koje je selektirao Felipe Skolari i njihov pohod ka šestoj tituli svetskog prvaka u fudbalu. Međutim, uprkos tome što se većina zbilja zagledala u dešavanja na terenu, državu su počeli da potresaju protesti svih onih koji vide da je stanovnika ove zemlje ipak više nego što ima ljubitelja fudbala u njoj, koliko god to neverovatno zvučalo. Mundijal je sam po sebi kao vrlo skupa manifestacija naišao na neodobravanje još dok je bio u domenu finansijskog nacrta. Protivili su mu se i političari i čuveni brazilski fudbaleri. Međutim, ono što niko nije očekivao jesu protesti i kada se zaigralo na terenima.

Srbija je zemlja sa oko sedam miliona stanovnika na osnovu popisa koji nije mogao biti obavljen na celoj njenoj teritoriji. U srpskoj policiji je zaposleno oko pedesetak hiljada ljudi. Pre neki dan je smenjeno pet šefova. I to je privuklo pažnju svih ovih sedam miliona popisanih, do te mere da su pomalo zapustili praćenje pustolovina sedamsto trideset šest fudbalera u Brazilu, među kojima nema njihova dvadeset tri jer se nisu kvalifikovali.

Međutim, pošto su i narko bosovi umešani u to hajde da kažemo da su ovi događaji možda interesantni i za par stotina hiljada građana koji su pre svega konzumenti a zatim i učesnici u nabavci narkotika.

Kako god bilo, u Srbiji je pažnja sedam miliona ljudi privučena događajem koji se u najboljem slučaju eventualno tiče tri stotine hiljada njenih građana. I zahvaljujući pričama o tome, zapostavljeni su problemi svih ostalih.

Sada ponovo prisustvujemo krunisanju nove generacije kriminalaca o kojima mediji ispisuju tomove, sada ponovo njihova imena i navike postaju pitanje opšte kulture, sada ponovo svako dete zna ime načelnika policije, i naš život ponovo klizi dalje od one produktivnosti, zapošljavanja i dovođenja u red koji su nam obećani i za koje smo mnogo toga žrtvovali.

U Crnoj Gori su stvari još ekstremnije. Stupci tamošnjih novina i državni vrh raspravljaju o navodnim izopačenim video snimcima jedne liderke nevladinog sektora. Dakle, tamo čak ni manjina koju predstavljaju rivalski klubovi policije i kriminalaca u sportu zvanom unutrašnji poslovi nisu u centru pažnje.

Sve ovo nas dovodi do jedne dobro oprobane medijske strategije kojoj je pribegavao svaki režim u poslednjih četvrt veka, a to je pronalaženje jedne ako ne minorne a ono specijalizovane teme i njeno proglašavanje za događaj od nacionalnog značaja. Umesto da se govori o nekakvom pokušaju da onih preostalih šest i po miliona ljudi koji niti su policajci, niti su kriminalci, niti se drogiraju, konačno počnu da normalno rade, idu u školu ili spokojno provode starost, u fokusu su kretanja osumnjičenih narko bosova i minuli rad policijskih šefova.

Otud, možemo reći da smo imali sreće što se naša dvadeset tri fudbalera nisu kvalifikovala za Brazil jer bi u tom slučaju naši mentalni kapaciteti bili zauzeti do tačke kada ne bi bilo prostora ni za ove policijsko-kriminalne zavrzlame.

Međutim, Brazilci su davnih dana prošli ovo kroz šta mi sada prolazimo. I uprkos tome što imaju prilično solidnu i bogatu državu koja postaje sve samostalnija u odnosu na Sjedinjene Američke Države i međunarodne finansijske organizacije, imaju i dovoljno pameti da ih više niko ne može zamajati fudbalom a nekmoli pričama o smenama u policiji. Rekao bih da su baš zbog toga što više ne prihvataju svaki medijski dribling i došli do pozicije ozbiljne i autonomne regionalne sile.

Kao što su belci dok su naseljavali Ameriku uspevali da kupe Indijance time što su im davali đinđuve, a uzimali im sve ostalo, tako je nama data skupa đinđuva zvana državni organi, sa sve policijom (sa kojom kompletu idu i kriminalci kao što se Barbika valja kupiti u kompletu sa Kenom) i mediji. I dok se mi sa time igramo, uzima nam se sve ostalo.

Nekada su nas zbog fudbalskih veština proglašavali za evropske Brazilce. Sada smo postali evropski Indijanci, naivni starosedeoci, koje kada se brane proglase za divljake, kada pregovaraju nasamare ih nepovoljnim sporazumima, i sve vreme ih zavode bezvrednim sitnicama.

Dimitrije Vojnov

(Tekst objavljen u Našim novinama) 


Monday, June 23, 2014

ISTORIJSKI MENADŽMENT






Skandal sa Univerzitetom Megatrend ukazao nam je na niz detalja, u rasponu od formalnih do intimnih i krajnje bizarnih, koji bi mogli inspirisati nastanak jednog zanimljivog filma ili serije. Sve je tu, harizmatični prevaranti, ekscentrični britanski profesori, raskošne lepotice, mladi naučnici-istraživači koji su na tragu zavere, korupcija koja seže do samog državnog vrha... Nažalost, čini mi se da smo još daleko od trenutka kada će srpske filmadžije reagovati na ovu inspirativnu temu.

U ovom trenutku, glavna tema je Gavrilo Princip, i svako ko se ikada u životu latio tastature, sem potpisnika ovih redova, planira da do kraja godine napiše nešto na tu temu. Za sada možemo pobrojati već izvedene pozorišne komade Biljane Srbljanović i Milene Marković, objavljenu knjigu Vladimira Kecmanovića i jednu zbirku eseja u najavi, predstavu po tekstu Nenada Prokića i film Srđana Koljevića koji su u procesu nastanka.

Tek smo na polovini 2014. i nije isključeno da i ja sročim nešto o Principu, mada bih preferirao da se igra u dečjem pozorištu.

Za to vreme, Amerikanci se bave sobom. Nekako s „arapskog proleća“ 2011. ubijen je Osama Bin Laden – a godinu i po dana kasnije Ketrin Bigelou je imala filmsko remek-delo o tome. Ista rediteljka se sada, u ulozi producenta, otima za priču o nedavno puštenom ratnom zarobljeniku Bouvu Bergdalu. Do kraja godine, Oliver Stoun planira da počne snimanje filma o Edvardu Snoudenu a prošle godine je Bil Kondon već filmopisao Džulijana Asanža.

Naravno, ove munjevito brze reakcije na aktuelne događaje ne rezultiraju uvek remek-delima kao što su „Svi predsednikovi ljudi“ Alana Pakule ili „00:30 tajna operacija“ Ketrin Bigelou, čija idejnost prevazilazi puko dokumentovanje dešavanja i nudi sliku trajnih posledica koje su pojedini procesi istavili na društvo. Možemo reći da su Stounov film o Bušu Mlađem i Kondonov o Asanžu, mogli biti znatno bolji.

Međutim, ukupno uzev, ukoliko imamo autore koji žele da otvore priču o našoj sadašnjosti i budućnosti, čini mi se da bi bilo lepo ako bi to, barem ponekad, radili i kroz priče koje govore o sadašnjosti ili bliskoj prošlosti.

Ovako se Gavrilo Princip pretvara u monetu za naše dnevnopolitičko potkusurivanje, pokušaje da se među živima prepoznaju naslednici „crnorukaca“ ili „belorukavičara“, da se kroz odnos prema njemu iskaže stav o Srbiji i svetskim silama, prirodi i društvu.

U određenom smislu, ovi umetnici koji se bave Principom prepoznaju da je on naš „inernacionalni brend“ i žele da se preko njega obrate i svetu – premda su svi ostali slojevi mimo same fabule usmereni na lokalni obračun.

Ova tendencija nije nova. Još je Danilo Kiš pisao o tome kako su umetnici iz „malih naroda“ osuđeni da politika bude osnovno pogonsko gorivo njihovog delovanja i da im je uskraćena mogućnost da se bave temama univerzalne estetske privlačnosti, mimo svog lokalnog miljea. No, kada je presuda već doneta, postoje razni načini snalaženja na toj robiji.

Ako tome dodamo paradoksalan detalj da se u slučaju Drugog svetskog rata prevashodno obeležava Dan pobede, a u slučaju Velikog rata dodađaji koji su doveli do izbijanja – to nas dovodi do jednostavnog zaključka – Drugi svetski rat je za različite sile počeo u različitim trenucima a Veliki rat se za velike sile očigledno nije zavrpšio u isto vreme, niti ima konsenzusa o njegovom ishodu, pa je onda lakše govoriti o datumu kraja Drugog i datumu početka Prvog svetskog rata.

Zašto je u svemu ovome važno pitanje epohe u koje su smeštene priče koje preispituju sadašnjost?

Za početak zato što je upotreba prošlosti za suptilno formulisanje odnosa prema sadašnjosti, pre svega svojstvena nacističkoj Nemačkoj. Dok su za vreme Drugog svetskog rata, Amerikanci većma snimali filmove o akcijama svojih junaka na frontu, Gebelsova propaganda se bavila metaforičnom propagandom – recimo snimali su film o brodolomu „Titanika“ kako bi aludirali na propast Velike Britanije.

Međutim, suština je u tome da je tada, barem u kinematografiji stvoren utisak da su priče o prošlosti koje zapravo govore o sadašnjosti često spregnute sa prikrivanjem nekih neprijatnih činjenica. Amerikancima je očigledno bilo lakše da objasne šta će njihovi momci u Evropi i na Pacifiku nego Nemcima čiji su bili na Istočnom frontu itd. U Srbiji, svemu tome treba dodati i površan, malograđanski odnos prema umetnosti. Kao što se emisija o kulturi RTSa poznaje po tome što se neka vaza nalazi u kadru, tako i priča o prošlosti uvek deluje „estetizovanije“.

Naravno, priče o skorašnjim događajima uvek nose u sebi rizik da se ogreše o protagoniste, da sve svedu na žurnal umesto da budu delo za sva vremena, ali tako je i u svim formama. Zar veliki deo autobiografija sa kojima se srećemo, naročito u poslednje vreme nisu neka vrsta književne supstitucije za magazine sa kioska?

U zemlji u kojoj vrlo često ni novinari najozbiljnijih medija ne smeju da koriste prava imena u svojim tekstovima, ne možemo očekivati ni mnogo veću hrabrost od umetnika čiji se rad obrni-okreni finansira iz državnog budžeta a kućni se puni državnim sinekurama.

Izuzetak su ličnosti koje su beatifikovane, kao Zoran Đinđić ili binladenizovane, kao Vojislav Koštunica.

Naravno, zato su im i rezultati takvi-kakvi su, zato je Ketrin Bigelou to što jeste a Oliver Stoun globalna zvezda. Reklo bi se čak da ponekad poznati umetnici čine da neka istorijska ličnost postane poznata, dočim se naši udobno smeštaju pod Principovu senku.

To nas vraća na početak priče, na Megatrend. Privatni fakulteti u Srbiji su se konačno kompromitovali onda kada su počeli da dele doktorate. Nikome nisu smetali dok su pre toga prodavali diplome iz raznih formi menadžemnta.

Iako je delovalo da su se dosetili svih oblasti koje se mogu menadžovati, jednu su propustili. Nisu osmislili Menadžment istorije. A istorija je ipak naš najrazvijeniji porodični biznis.

Dimitrije Vojnov

(Šira verzija teksta objavljenog u Novinama Novosadskim)

Saturday, June 21, 2014

KOŠARKA U VREME MUNDIJALA






San Antonio Spursi su napravili čudo. Sa grupom veterana i igrača na koje niko nije preterano računao, uspeli su da u pet utakmica pregaze Majami Hit i uzmu NBA titulu. Završna utakmica je bila pravi košarkaški vestern u kome je Lebron Džejms bukvalno leteo po terenu i iznenada zakucavao, pogađao trojke sa osam metara, ali za razliku od kaubojskih filmova, jedan heroj nije dovoljan da se pobedi dobro organizovani protivnik. Spursi su odbranili Alamo.

Ovaj spektakularni košarkaški događaj ipak ostao je na medijskim marginama jer sada traje Svetsko prvenstvo u fudbalu. Ipak, za razliku od iskusnog tim-menadžera Hita Peta Rajlija, i trenera Spursa Grega Popovića, postoje drugi košarkaški poslenici koji uspevaju da probiju sport među obručima na naslovne strane, i u sred Mundijala. To su Nebojša Čović i Duško Vujošević.

Posle fijaska u „Utisku nedelje“, neko bi rekao da je inteligencija ove dvojice mahera precenjena. Ne bih se složio, mislim da sve što rade vrlo lukavo, ali da njih dvojica precenjuju inteligenciju javnosti kojoj se obraćaju.

Sportski dvoboj dva sportska giganta, Čović i Vujošević preneli su na nivo politike, pokušavajući da dokažu kako je onaj drugi bolje finansiran ili više favorizovan unutar košarkaških institucija. Srpski politički vrh i javnost međutim nisu shvatili da su problem Zvezde i Partizana u celini izneli u sferu politike kao jedinu u kojoj ima smisla razgovarati o ova dva giganta i odjednom su krenule inicijative da se problem u sportu reši kroz privatizaciju klubova.

Sad kad je ministru Vanji Udovičiću i zadato da osmisli model privatizacije klubova, došao je trenutak da se objasni ključna stvar – Crvena zvezda i Partizan nisu obična sportska društva. Oni su temelj sporta u Srbiji. I jedini način da funkcionišu jeste da se vode kao politički projekti.

Uostalom, privatizacija u Srbiji ništa nije rešila.

Ali i da jeste, Zvezda i Partizan ne mogu funkcionisati tržišno iz prostog razloga što je njihova infrastruktura prevelika da bi sama sebe izdržavala bez izdašnih intervencija koje jedino mogu doći iz sveta politike. Nema sumnje da su u svetu neki veliki klubovi privatizovani, iako oni najprofitabilniji poput Reala i Barselone nisu, međutim nigde se nije desilo, uključujući i Sjedinjene američke države, da neko privatizuje čitav sport. Naravno, jesu NBA klubovi privatno vlasništvo i Liga jeste preduzeće ali su omladinske kategorije iz kojih se regrutuju igrači vezane itekako za državu, pre svega za sistem srednjih škola i univerziteta koji gaje sportske programe, stipendiraju talente i vode takmičenja.

Zvezda i Partizan su tako ustrojeni da se obrni-okreni sav sportski talenat sliva kod njih, i da dečaci već vrlo rano postaju njihovi stipendisti, da se doseljavaju u Beograd, da se njihovim roditeljima pronalaze poslovi kako bi te migracije išle što lakše itd. Nisam siguran da je uopšte moguće izračunati koliko takva infrastruktura zapravo košta, i ona funkcioniše upravo zato što u Upravnim odborima sede političari i direktori javnih preduzeća. 

Iskreno, teško mi je da zamislim „bogatog Arapina“, to mitsko biće evropskog fudbala kako se angažuje na tome da pronađe posao roditeljima dečaka iz Kruševca kog je Zvezda dovela u svoj omladinski pogon. U slučaju, da „bogati Arapin“ to odluči da reši novcem, Zvezda bi ubrzo upala u red klubova koji krše pravila Finansijskog fer pleja, i to ne zbog dugovanja, kao sada, već zbog trošenja koje prevazilazi prihode.

Finansijski fer plej i ekonomska kriza u Italiji su vidljivi i na ovogodišnjem Mundijalu. Reprezentacije vrve od igrača iz ruske i ukrajinske lige, čije gazde očigledno nemaju problem sa poslovanjem „na crno“ ili sa plaćanjem UEFA „poreza na luksuz“, uz rame sa njima su i turski klubovi koji reflektuju tamošnji ekonomski bum. Međutim, veliki je uspon i nacionalnih liga. Začuđujuće veliki broj talentovanih Holanđana nije našao uhlebljenje van zemlje, Rusi su bazirani kod kuće, kao i tradicionalno lojalni Meksikanci. Dakle, osnovno finansijsko „pogonsko gorivo“ naših klubova a to je prodaja igrača, trenutno nije u modi, tržište je suženo i traži se samo „roba“ vrhunskog kvaliteta.

U perspektivi dakle, naši klubovi neće moći da ostvare prihode kojima bi mogli pokrivati svoje rashode, i najbolje rešenje za njih je da ostanu u sadašnjem statusu političkih mezimaca gde se masa problema rešava na netržišni način.

Naša sportska infrastruktura naprosto ne može da izdrži privatizaciju Zvezde i Partizana jer nikada nije ni projektovana za takav događaj. Koliko god građani lako kupovali ideju da se u našem sportu mogu definisati ekonomski odnosi koji krase organizacije Hita i Spursa, i radni odnos Lebrona Džejmsa, rezultat privatizacije može samo biti igranje četiri-na-dva sa derbija Zvezde i Partizana, samo što ovog puta neće sudija izbaciti igrače sa terena već glad.

Dimitrije Vojnov 


(Tekst objavljen u Našim novinama)