Sunday, December 29, 2013

Ekatarina – velika i mala


Muzički ukus naših rukometašica, iskazan tokom raznih proslava njihove srebrne medalje, postao je predmet raznoraznih podrugljivih ili moralizatorskih komentara na socijalnim mrežama. Stvorila se nostalgija za dočecima košarkaša i odbojkaša organizovanim u epohi „visokog slobizma“ kada su sa zvučnika odjekivali Električni orgazam i drugi domicilni vokalno-instrumentalni sastavi koji su prethodno kanonizovani, formirali se „vozići“ uz Bajaginu pesmu „Moji su drugovi“ i uspostavljali razni drugi opskurni rituali. To naravno ne znači da se tada nismo radovali, ali nema dobrog slavlja bez potonjeg curenja kompromitantnih snimaka.

Odjednom se pojavio problem zašto su se rukometašice veselile uz narodnjake ili kontroverzne pop hitove. Njihovoj reputaciji nije doprinelo ni to što je pesmu „Miljacka“ pisao Željko Joksimović, kolega po vicešampionstvu, doduše u evropskim, ne u svetskim okvirima.

Ova sumnjiva kulturrasistička konstrukcija za početak skače sama sebi u usta. Naime, odjednom iznosi se pretpostavka da srpski rokenrol, po mišljenju svojih obožavalaca toliko pregnantan značenjima i mudrim mislima, uopšte može da se koristi za potrebe slavlja. Nisam siguran koliko bi recimo Milan Mladenović voleo da se njegove pesme percipiraju kao muzička podloga za masovne javne skupove ili proslave uz obilje alkohola ili hrane.

Međutim, s druge strane, ova primedba zapravo pokazuje nostalgiju za vremenima kada instinkti naroda nisu bili u potpunosti oslobođeni, kada je za javnost morala da se sačuva uglađena persona, i što je najvažnije kada je muzika bila simbol podele na Naše i Njihove. Ulazak u predeo slobode - gde narod sluša ono što „hoće“ - progutao je srpski rokenrol koji je kroz politički angažman zapravo kumovao tim procesima. Štaviše, ako sagledavamo istoriju jugoslovenskog rokenrola u celini, uračunavši i globalne muzičke tokove koji u ovom trenutku takođe nisu naklonjeni ovoj vrsti muzike, najveća ekspanzija vezana je upravo za manje ili više represivne režime, titoizam ili Miloševićevu vladavinu gde je ova scena zauzela ispravno mesto „kulture konflikta“.
Ipak, na čisto ljudskom nivou, reakcije na muzički ukus rukometašica pokazuju sramnu netoleranciju. Naime, siguran sam da nijedna od njih ne bi imala tako agresivne primedbe na muzički izbor na tuđem slavlju. Ljudi koji misle da su formirali superioran muzički ukus samo zato što vole srpski, dakle trećerazredni rokenrol, koji je poznat kao simbol urbanosti samo van razvijenijih urbanih sredina, odjednom lamentiraju nad time kako su uopšte stasale generacije koje mogu da slušaju takvo smeće - što samo znači da njihove miljenike odavno niko nije propisno potprašio. Na sve to, treba imati na umu da ljubitelji narodnjaka nikada nisu ni pretendovali da je njihova muzika kvalitetna, muzički ili stihovno izazovna, za razliku od ovih drugih koji su svoj sluh brusili na raznim muzičkim ćorsokacima prakticiranim u regionu poslednjih decenija.

Ako tome dodamo činjenicu da je i rokenrol nekada ranije sablažnjavao javnost, i da je bio proglašavan za zabrinjavajuću pojavu u subkulturi mladih, velika je mogućnost da je ovo što sada slušaju rukometašice nešto što će za koju deceniju biti ugledni mejnstrim. Rečju, ljubitelji našeg rokenrola treba da se pomire sa trofejnim, da ne kažem rekvijemskim karakterom svojih mezimaca.

Priča o povratku u mračne političke tokove devedesetih stoga ne treba da se prepoznaje u simptomima kao što je ponovno oživljavanje tzv. „dens“ scene nego upravo kroz ponovno buđenje antagonizma baziranog na rokenrolu.

Čini mi se da oni kojima smeta ukus naših rukometašica zaboravljaju osnovnu stvar – one su slavile drugo mesto na svetu. I to na Ovom svetu, a ne na Onom svetu gde obitava srpski rokenrol. Između toga da slušaju one koji to čime se bave rade ako ne najgore, a ono potpuno irelevantno, na globalnom nivou, slušale su prvake sveta u svojoj oblasti. A kad smo već kod sveta, Goran Bregović je kao i srpski slušaoci iskusio i ovaj i onaj žanr, a znamo sa kojim je ušao u globalnu trku.

Dimitrije Vojnov


 (Šira verzija teksta objavljenog u Novinama Novosadskim)

Saturday, December 21, 2013

SUMRAK KNJIGE




Novosadska izdavačka kuća Čarobna knjiga otišla je najdalje u domenu raznih sniženja cena i znatan deo svoje ponude prodaje za sto dinara. Kada je na ovogodišnjem Sajmu knjiga ta akcija obelodanjena, spisak ponuđenih izdanja delovao je kao neka greška. Među knjigama koje su se mogle kupiti za sto dinara bili su klasici poput Balardovog „Sudara“ ili Doktorouljevog „Regtajma“, krimić „Tarantula“ Tijerija Žonkea koji je srdačno preporučivao Mišel Uelbek, klasik kaubojskog romana „Čovek zvani hrabrost“ Čarlsa Portisa, pa sve do naslova koje tek treba otkriti a zavređuju itekakvu pažnju kao što je recimo izvanredna skandinavska antiutopija „Potrošni“ Nini Holmkvist.

Priznajem, ova akcija me je izuzetno obradovala, i bio sam među mnogima koji su poharali njihov štand, kupujući neke knjge koje su me ranije intrigirale, ali nedovoljno da bi ih kupio po punoj ceni, uzimajući i po nekoliko primeraka naslova koje volim kako bi ih poklanjao prijateljima i širio njihovu bazu čitalaca. Posle Sajma, akcija se nastavila, i sada postoji nekoliko nivoa popusta, a na spisku od sto dinara dodati su još neki naslovi.

Do sada su knjige sa vrlo povoljnom cenom bile ili vezane za kiosk-ponudu gde su se smenjivali veliki literarni klasici sa tabloidnim autobiografijama ili političkim pamfletima, ili pak izdanja koja izdavači nikome nisu mogli da utrape. U ovu poslednju grupu spadala je skorašnja akcija Službenog glasnika u kojoj se pored nekoliko vrednih naslova, ili iskoraka za koje je jasno da ova kuća nije umela da ih distribuira, uglavnom bila izdanja koje je Gavrilovićev režim objavio podilazeći raznim političkim oportunizmima, obezbeđivanju sinekura i drugim slabostima.

Međutim, ovih dana Službeni glasnik postao je aktuelan zbog jedne druge potencijalne rasprodaje a to je slučaj Ljušićeve „nepristojne ponude“ – aneksa ugovora za autore u kome im se nudi prvenstvo otkupa knjiga po ceni stare hartije ukoliko izdavač odluči da se na taj način reši tiraža. Ljušićev animozitet prema autorima koji su pisali peticije u korist njegovog prethodnika, odnosno protiv njega ne treba dovoditi u pitanje, i oni su se naravno osetili poniženim, smatrali su da obezvređivanjem njihovih knjiga, eventualnim svođenjem njihove cene na nivo stare hartije, on pokazuje stav prema delu. Ruku na srce, zanimljivo je da se niko od autora nije obradovao mogućnosti da eventualno otkupi preostale primerke svog dela po bagatelnoj ceni i učini ga dostupnim svima onima kojima je do sada bilo preskupo. 

Ovde dakle imamo dva oprečna pristupa temi jeftine knjige. S jedne strane, oduševljenje zbog toga što su knjige postale dostupnije pobuđujući radoznalost za širi krug naslova a sa druge gnev što se obezvređuju. I zbilja, kada se ovaj slučaj analizira, istina je negde na sredini. Naime, niža cena knjiga svakako pogoduje ljudima sa već izgrađenim čitalačkim navikama. Ona im omogućuje da prošire svoje vidike i „rizikuju“ sa novim piscima, i u svakom smislu olakšava bibliofiliju. S druge strane, prodaja klasike po bagatelnim cenama na kioscima nije doprinela njihovoj čitanosti, pre bi se reklo da ih je samo učinila češćim dekorom na policama. Isto tako, kiosk-literatura je dovela do opšteg snižavanja kriterijuma ne samo u literarnom već i u izdavačkom pogledu, sve lošiji tekstovi su bili praćeni srozanom opremom. Ako imamo u vidu da su sve knjige koje se sada prodaju sa popustom nekada imale uobičajenu, znatno višu cenu, postoji rizik da ih čitaoci više neće kupovati onda kada se pojave već će čekati neumitno pojeftinjenje što bi moglo dovesti do tektonskog poremećaja na tržištu knjiga.

Promotivna dimenzija ovakvih akcija je međutim nesporna. Akcije kao što su Noć knjige koju prave Laguna i Delfi recimo, sa velikim, mada ne ovako drastičnim, popustima znatno doprinose promociji ovih brendova. Čarobna knjiga je sasvim sigurno privukla veliku pažnju ovom akcijom i proširila je krug ljudi koji su se zainteresovali za njenu izdavačku politku.

Otud, ova pojeftinjenja možemo gledati kao izdavački ekvivalent „primarne emisije“, pokušaj da se upumpavanjem knjiga među građane, dođe do sredstava za dalje štampanje, i proširivanje ciljne grupe za dane kada se tržište bude stabilizovalo. Isto tako, Noć knjige lako može da se pretvori u Sumrak knjige i dovede do opšte devalvacije izdavačkog posla.

I zato za kraj, ostaje samo jedna moralizatorska teza – u ovom trenutku u srpskoj samoposluzi, razlika između dvesta i sto dinara nije velika, ali na prodajnom mestu Čarobne knjige jeste. Verujem da ima ljudi koji će na pravi način iskoristiti mogućnost da pravu poslasticu kupe po ceni bakšiša.

Dimitrije Vojnov


 (Šira verzija teksta objavljenog u Novinama Novosadskim)


Saturday, December 14, 2013

STALJINGRAD





Posle dužeg vremena pojavio se film koji je zainteresovao našu javnost – Staljingrad Fjodora Bondarčuka. Nažalost, izlazak ovog filma širom sveta koincidira sa gašenjem bezmalo trećine bioskopskog tržišta u Srbiji i stanjem u kome čak i holivudski blokbasteri teško uspevaju da izbore termin na našim ekranima. Sama pozicija ruske kinematografije se takođe promenila – od vrlo povoljnih trgovinskih aranžmana u kojima su za SFRJ sovjetski filmovi stizali kao kusur došli smo u doba kada je Staljingrad preskup za naše distributere. Na bioskopskom repertoaru koji čine američki filmovi sa globalnom distribucijom, subvencionisani evropski naslovi i poneko domaće ostvarenje, očigledno je da naši distributeri nemaju dovoljno snage i prostora za autonomne poteze. Zato se ni Staljnigrad kod nas nije pojavio na vreme. 

Ukoliko Bondarčukov film ikada i stigne do naših bioskopa, tada će ovaj fenomen već utihnuti. A kada utihne, ostaće sam film, uvek najslabija karika u ovom biznisu u kome se roba plaća pre konzumacije. Staljingrad je vrlo zanimljiv za analizu, nažalost nije toliko zanimljiv za gledanje.

Bondarčukov rad je na nivou ambicije, najpre u tehničkom smislu upečatljiv. Ipak, sama priča na koju se fokusira je dosta mala i ne bih rekao da zarobljava grandioznost staljingradske bitke i njenog prelomnog uticaja na rat. Naravno, ideja da se velika priča ispriča kroz malu priču može biti legitimna, ali Staljingrad u tom pogledu nije naročito ubedljiv.

Film nosi stripovsku stilizaciju i najviše podseća na 300: Bitka kod Termopila Zeka Snajdera. Naravno, Snajderov film je u pogledu estetizacije mita znatno radikalniji jer se oslanja na strip Frenka Milera dočim Bondarčuk ipak traži oslonac u realnosti. No, osnovni pristup filmskom jeziku je vrlo sličan u ova dva flma i ako imamo u vidu temu kojom se Staljingrad bavi, nema sumnje da je pogrešan. Paralela sa 300 važi i za zaplet o ratu u gradu koji vrvi od naivne karakterizacije i kič rešenja.

Bondarčuk jako insistira na scenskim aranžmanima koji su u sloumoušnu i imaju snagu više kao statični prizori nego kao pokretne slike. Ako tome dodamo da je scenografija takođe u duhu stripovske stilizacije, sa obiljem detalja koji atakuju na čula, Staljingrad više podseća na nekakvu umrtvljenu reklamu čiji je reditelj upravo savladao korišćenje specijalnih efekata nego na punokrvni ratni film. Samo je otvaranje, u duhu Spilbergovog Spasavanja redova Rajana (ali slabije od njega) uspelo da zarobi visceralnost rata.

Naročitu političku dimenziju daje priča koja uokviruje staljingradski deo a to je akcija spasavanja žrtava zemljotresa u savremenom Japanu tokom koje narator pripoveda nemačkoj devojčici zarobljenoj ispod ruševina. Bondarčukov statični, reklamdžijski, pristup stvarima najbolje rezultate daje u tim scenama koje zapravo nemaju dramsku funkciju. No, politička funkcija je jasna i dosta podseća na sovjetske filmove za koje je bilo svojstveno podvlačenje zaključaka kako gledaoci ne bi imali nedoumice. Poenta koju apostrofira Bondarčuk jeste da su događaji iz staljingradske bitke omogućili Rusiji da danas bude globalna sila i podseća na sovjetsku ulogu u temeljnim istorijskim procesima savremene civilizacije.

U poređenju sa velikim sovjetskim filmovima o Drugom svetskom ratu i spektaklima na druge teme u čijoj je režiji briljirao njegov otac, Fjodor Bondarčuk pravi veliki zaokret. Naime, njegov rad nema energiju i umetničku autonomiju jednog Elema Klimova koji je postavio standard za sovjetske filmove o Drugom svetskom ratu u umetničkom pogledu, ali isto tako nema ni tu čistu fizičku spektakularnost koju su imali pojedini projekti Mihaila Kalatozova ili njegovog oca. Naime, kod Bondarčuka ima spektakla ali je realizovan racionalno na način na koji bi to uradili Amerikanci, sa dosta specijalnih efekata, nema one monumentalnosti kada se u kadru nađu desetine hiljada statista, ili kada se za potrebe filma mobiliše vojska.

Jedan od osnovnih nesporazuma u tumačenju istorije sovjetskog ili jugoslovenskog filmskog spektakla jesu upravo istinite priče ili urbane legende o impresivnim zahvatima koji su započinjani na njihovim snimanjima, poput mobilizacije vojnih jedinica ili rušenja pravih mostova. U većini slučajeva takvi zahvati tumačeni su kao primer bahatosti ili diletantizma, ali zapravo reč je o oklevetanom pristupu režiji u kome se gradi spomenik koji za razliku od običnog filma nema cenu.

Glumci sa iskustvom igranja u partizanskim filmovima kažu da fizičko prisustvo velikog broja statista i vojne tehnike utiče i na glumačku igru a čak ni sadašnji ruski glumci sasvim sigurno nemaju toliku rutinu igranja pred zelenim ekranom na kome svi ti detalji tek treba da se docrtaju. Uostalom i mnogi američki glumci koji mnogo češće glume pred zelenim ekranom imaju teškoće da se adaptiraju na igru bez partnera ili u neutralnim ambijentima. Za razliku od ranijih filmova kada su Amerikanci snimali filmove uz pomoć svih dostupnih tehnika a Sovjeti (i Jugosloveni) velike freske sa rekonstrukcijama za čiju se cenu ne pita, Fjodorov Staljingrad je ipak običan muvi, a kao takav je očekivano slabiji od nečega što bi na sličnu temu mogli isporučiti Amerikanci ili čak Južnokorejanci.

Staljingrad Fjodora Bondarčuka je film kakav ne viđamo svaki dan, ali definitivno nije veliki sovjetski spektakl koji će odoleti zubu vremena. Ipak, značajan je zbog toga što je pored ogromnog uspeha u Rusiji kakav su ranije ostvarivali i drugi tamošnji filmovi, uspeo da se izbori za svoje mesto i na drugim tržištima, sa posebnim akcentom na vrlo specifičnu i zatvorenu Kinu. Poslednjih godina nekoliko kinematografija uspeva da proizvede lokalne hitove koji pored onoga što zanima tamošnju publiku imaju i kvalitet koji zaslužuje globalno prepoznavanje. Ipak, izvan matičnih zemalja ti filmovi su retko kada dobijali široku distribuciju i mahom su tretirani kao poslastica za ljubitelje egzotičnog filma, uprkos svojoj komunikativnosti. Ove godine, imamo nekoliko naslova koji su uspeli da probiju tu barijeru. Staljingrad je jedan od njih. Šteta što se ovaj proces dešava u trenutku kada u srpskim bioskopima nema mesta čak ni za vrhunski mejnstrim.

Dimitrije Vojnov

 (Šira verzija teksta objavljenog u Novinama Novosadskim)

Monday, December 9, 2013

U POTRAZI ZA PADRINOM





Poslednjih dana, glavna preokupacija kulturnih rubrika u našim dnevnim novinama jeste izbor direktora u Narodnom pozorištu, a nešto manje u Filharmoniji i drugim institucijama. Politički uticaj na ove izbore je veliki, ali sada ću vam izložiti jedan slučaj koji svedoči da sam rad tih institucija potkopava njihovu vlastitu autonomiju.

U intervjuu „Politici“ 22. septembra, Ministar kulture i medija Ivan Tasovac najavio je izbor direktora u institucijama kulture, „Zahtevao sam od upravnih odbora ustanova kulture da već od 1. oktobra raspišu javne konkurse za direktore. Zahtevam da svaki korak u tom procesu bude javan, dakle izložen oku medija, čime će upravni odbori u pravom smislu reči preuzeti javnu odgovornost za svoj izbor. Svaki kandidat biće obavezan da upravnom odboru i zaposlenima u ustanovi za koju se kandiduje predstavi svoj program, koji će takođe biti javno publikovan.

Među tim institucijama našao se i Filmski centar Srbije koji ima vršioca dužnosti direktora već čitavih šest godina što je nezapamćeno. Početkom godine, Ministarstvo je odbilo da naimenuje direktora kog je izabrao prethodni Upravni odbor. Kada je izabran novi Upravni odbor, raspisan je i novi Konkurs na koji su se prijavila tri kandidata od kojih se jedan, tada aktuelni vršilac dužnosti, ubrzo i povukao iz trke. Po povlačenju tog kandidata, u kuloarima se otvoreno govorilo o tome kako će izbor direktora Filmskog centra Srbije biti opstruiran jer među preostalim kandidatima nema nijedan koji odgovara a to je i urađeno na otvorenoj sednici Upravnog odbora 3. decembra.

B92 ovako opisuje te doživljaje, "O programima dvojice kandidata prvo su se u anonimnoj anketi izjasnili zaposleni u FCS. Svi listići su bili precrtani, što je UO ocenio kao jasnu poruku da kolektiv nije zadovoljan ponuđenim programima. U javnom glasanju osam članova UO dva glasa je dobio Popović, a šestoro se izjasnilo da se ne izabere ni jedan kandidat, uz isticanje da je reč o kvalitetnim filmskim autorima i poslenicima na koje FCS računa u budućoj saradnji, ali da se za mesto direktora traži neka jača ličnost. "

Kolektiv Filmskog centra Srbije, koji inače šest godina ni nema direktora već vršioca dužnosti, odjednom biva "kolektivno" nezadovoljan programom iako je teško reći da su se prethodno mogli navići na tako ambiciozne tekovine institucionalne kulture kao što je program. Upitani da se opredele između dva ponuđena programa, ovi "buntovnici na državnoj plati" odlučili su da prekriže listiće i ne podrže ni jedan ni drugi. Ovo je potpuno u skladu sa praksom srpskog državnog službenika da ne odgovori ono što ga se pita nego da prokomentariše onoga ko pita.

Potom je Upravni odbor, koji je trebalo da se izjasni između dva preostala kandidata, odlučio da se opredeli za nekog novog koji se nije prijavio, možda se još uvek nije ni rodio. Naravno, i Upravni odbor ima pravo da ne bude zadovoljan kandidatima na nekom „suštinskom“ nivou ali onda treba sam da traži direktora a ne da ponižava učesnike i javnost ovom farsom o konkursu.

Ovakav ishod Konkursa lako objašnjava zašto su se prijavila samo tri čoveka za ovo odgovorno ali i vrlo atraktivno radno mesto. U Srbiji očigledno, među onima koji uopšte ispunjavaju propozicije konkursa, postoje samo tri osobe koje ili imaju zaleđinu tj. nečiju podršku da se okušaju, ili su dovoljno naivni da misle kako će ih zaposleni i Upravni odbor zaista procenjivati po kvalitetu. Ukoliko među prijavljenima zaista nije bilo „jakih ličnosti“, zar ne treba da se javno postavi pitanje postoje li uopšte takve osobe u Srbiji i ako postoje zašto se nisu prijavile?

Odgovor je verovatno da ih nema baš previše, ali i ako ih ima, „jake ličnosti“ se nisu prijavile jer im je jasno kako Filmski centar Srbije funkcioniše. Otud, postavlja se pitanje da li Filmski centar iskreno traga za „jakim ličnostima“ ili im treba neka druga vrsta ličnosti koja će pristati na ovaj način rada.

Rezultat svega ovoga je da Filmski centar Srbije sada ponovo mora da ima vršioca dužnosti dok se ne izabere "pravi direktor". Dok ne izraste taj "stalni", ovaj "mlečni" direktor će biti pouzdan znak da Filmski centar ne može da odbrani ni elementarnu autonomiju od državnih institucija i da uopšte nije slučajno žrtva svake stranačke smene koja se desi. Filmski centar očigledno ne samo da je nesposoban da se osamostali već neprestano traži zaštitu svojih partijskih "padrina".

Otud ni ne može da funkcioniše na bilo koji način iznutra već samo uz pomoć pritiska spolja, od ljudi koji nisu ni na koji način ozvaničeni ili izabrani kroz organe Filmskog centra. Samim tim, ni direktor ne može biti onaj ko se prijavio na Konkurs već neko ko se pojavljuje mimo procedure.

Sve ovo naravno dovodi u pitanje funkcionisanje Filmskog centra Srbije u pogledu njegovih drugih aktivnosti a to je, hteli mi to ili ne, formulisanje kulturne politike ove države u domenu filma. Ljudi koji ne mogu da steknu poverenje javnosti ni u ovako jednostavnim slučajevima sasvim sigurno ne mogu da kredibilno obavljaju poslove koji su uvek u senci delikatnih stvari kao što su konflikt interesa, lične netrpeljivosti i sujete, sposobnost da se proceni nečiji umetnički rad itd.

Filmskom centru Srbije se već godinama nije verovalo, ne samo zato što nije radio pošteno već i zato što je u poslednje vreme dovedeno u pitanje da li je i dalje instrument nekih "sivih eminencija" ili je samo reč o neznanju i bahatosti. Egzibicionistička potreba da se ovakvi promašaji u radu kulturnih institucija dešavaju javno, pred novinarima, dodatno kompromituje ionako narušen ugled ovih struktura kod građana koji ionako sve manje veruju da je finansiranje kulture prioritet ovog društva. Svaki novi članak o otimačini za rukovodeća mesta smanjuje podršku društva za te iste institucije. Otud bi oni koji pretenduju da budu rukovodioci morali da shvate da ako ovako nastave, na kraju neće imati čime da rukovode kada se konačno naimenuju.

Dimitrije Vojnov 


 (Šira verzija teksta objavljenog u Novinama Novosadskim)